otapala, kapljevine koje mogu otapati različite tvari i stvarati otopine. U širem smislu, u otapala se mogu ubrojiti i kemijski reagensi koji kemijskom reakcijom prevode čvrste tvari u otopine (npr. mineralne kiseline koje otapaju metale), dok se u užem smislu pojam otapala ograničava na organska otapala, hlapljive tekućine različita sastava. Otapala se dijele na polarna otapala (s visokom dielektričnom konstantom), npr. dimetil-sulfoksid, (CH3)2SO, i nepolarna otapala (s niskom dielektričnom konstantom), npr. ugljikovodici. Najviše upotrebljavano (polarno) otapalo je voda. U kemijskim laboratorijima i u industriji za otapanje masti, ulja, smola, kaučuka, voskova, lakova, celuloznih derivata i sl. upotrebljavaju se različiti ugljikovodici, alkoholi, esteri, glikol-eteri, aceton, kloroform, trikloretilen, ugljik-tetraklorid, benzen i njegovi homolozi kao toluen i ksileni, i dr. Mnoga organska otapala vrlo su zapaljiva, pare su im otrovne i u smjesi sa zrakom lako eksplodiraju. Za uspješnost otapanja dovoljno je da su veze između čestica otapala podjednake vezama između čestica tvari koja se otapa, kao što je to kod kemijskih spojeva slična sastava i građe. Tako će se slabo polarne ili nepolarne tvari (s ugljikovodičnim lancem, npr. masti) lako otapati u nepolarnim otapalima kao što su ugljikovodici, a polarne tvari, npr. anorganske soli, otapat će se dobro u vodi.
Otapala se primjenjuju pri provođenju kemijsko-tehnoloških operacija i separacijskih tehnika (ekstrakcija, ekstrakcijska destilacija), kao medij za odvijanje mnogih vrsta kemijskih reakcija, kao sastavni dijelovi lakova, tiskarskih boja i ljepila, za odmašćivanje metala i pri kemijskom čišćenju tekstila. Pri ocjeni uporabne vrijednosti otapala treba uzeti u obzir i njihovu zapaljivost i fiziološki učinak (otrovnost, narkotično djelovanje). (→ otopina)
