Paley [pẹi'li], William, engleski filozof i teolog (Peterborough, VII. 1743 – Lincoln, 25. V. 1805). Predavao filozofiju i teologiju u Cambridgeu, bio je ugledan anglikanski svećenik, poznat po ontološkom dokazu Božje opstojnosti u argumentu o postojanju Boga prikazanome u djelu Prirodna teologija (Natural Theology, 1802). Zastupao je utilitarizam, po kojem je svrha djelovanja u općem blaženstvu i objektivnoj dobrobiti za sve. Kriterij moralnoga je ugoda (ili neugoda), tj. eudajmonistička svrhovitost. U filozofiji morala zauzimao se za pomirenje kršćanstva i utilitarizma, ističući da je u području religije čudâ vjerodostojnost svjedokâ uvijek manja od vjerojatnosti čuda o kojem oni svjedoče. Paley je u filozofiji i teologiji primjenjivao common-sense metodu, tj. metodu zdravoga razuma (uz korištenje biologije i anatomije), u tvrdnji da su prirodni organizmi slični savršenim uređajima, tj. proizvod su umnoga uređenja. Prosvjedovao je protiv ropstva. Ostala djela: Načela moralne i političke filozofije (The Principles of Moral and Political Philosophy, 1785), Gledište o dokazima kršćanstva (A View of the Evidences of Christianity, I–II, 1794).
