struka(e):

partenogeneza (grč. παρϑένος: djevojka, djevica + -geneza), oblik spolnoga razmnožavanja u kojem se iz neoplođene gamete (obično jajne stanice) razvija nova jedinka. Otkrio ju je Ch. Bonnet 1740. kod ušenaca, a potom je uočena kod mnogih biljnih i životinjskih vrsta. Partenogeneza može biti spontana ili prirodna te umjetna ili eksperimentalna. Spontana ili prirodna partenogeneza redovita je pojava u mnogih beskralježnjaka (kukci, rakovi, grinje, kolnjaci, plošnjaci i dr.), a može imati različite oblike. Može biti slučajna, kada se jajne stanice amfigonijskih vrsta (→ amfigonija) iznimno razvijaju bez oplodnje (npr. u nekih leptira); fakultativna, kada se jajna stanica može razviti oplodnjom ili bez nje (u nekih kukaca, rakova i grinja) – ona je početni stadij u evoluciji fenomena partenogeneze; konstantna, kada se sve jajne stanice razvijaju partenogenetski, iako bi bila moguća i oplodnja (npr. u različitih vrsta kukaca kod kojih nedostaju mužjaci); obligatna, kada ne postoji mogućnost oplodnje pa se vrsta obvezno razmnožava partenogenetski (npr. u nekih kukaca kod kojih mužjaci ne postoje ili su nedjelotvorni). S obzirom na spol jedinki koje se rađaju iz neoplođenih jajnih stanica, partenogeneza se javlja u nekoliko oblika: arenotokija (kada se rađaju samo mužjaci), telitokija (kada se rađaju isključivo ženke) i deuterotokija (kada se rađaju mužjaci i ženke). Posebni su tipovi partenogeneze: geografska partenogeneza, ciklička partenogeneza, pedogeneza, ginogeneza i androgeneza. Geografska partenogeneza obilježena je postojanjem različitih rasa jedne određene vrste, koje ovisno o svojoj geografskoj raširenosti imaju partenogenetski, odn. amfigonijski razvoj (→ slanišni škrgonožac). Ciklička partenogeneza susreće se u mnogih kukaca rilčara i nekih opnokrilaca te u oblića (najpoznatiji su primjeri pčela i filoksera), kod kojih se ugl. pravilno izmjenjuju partenogenetske i amfigonijske generacije (→ heterogonija). Pedogeneza je oblik partenogenetskoga razmnožavanja u organizama koji su zaostali na razvojnom stupnju ličinke; javlja se kod metilja i nekih kukaca dvokrilaca (šišarice roda Miastor). Poseban je tip razmnožavanja ginogeneza, pri kojoj spermij prodire u jajnu stanicu, ali se ne stapa s njezinom jezgrom, pa se novi organizam razvija samo iz jezgre jajne stanice. Tip partenogenetskoga razvoja u kojem se nova jedinka razvija iz jezgre spermija naziva se androgeneza. Jedinke koje se rađaju partenogenetski, mogu imati haploidni, diploidni, katkad i poliploidni broj kromosoma. Prvu umjetnu ili eksperimentalnu partenogenezu postigao je 1866. Aleksandr Tihomirov, koji je mehan. podraživanjem izazvao diobu jajnih stanica dudova svilca. J. Loeb je 1899. s pomoću maslačne kiseline i hipertonične otopine morske vode aktivirao jaja morskoga ježinca, a Eugène Bataillon je 1909. izazvao partenogenetski razvoj žabljih jaja uronjenih u krv ili limfu, podražujući ih tankom iglom. I na jajnim stanicama nekih sisavaca (npr. kunića) postignuta je nepotpuna partenogeneza, ponajprije s pomoću temperaturnoga šoka. Tim je eksperimentima pokazano da se jajna stanica ne aktivira samo spermijima, nego i različitim fizičkim, biološkim ili kem. čimbenicima. Aktivacija jajne stanice samo je prvi korak u partenogenetskom razvoju, a da bi započela njezina dioba i segmentacija, gotovo je uvijek potrebno uspostavljanje diploidnoga broja kromosoma. Primjerice, od žabljih ličinki dobivenih umjetnom partenogenezom sve haploidne jedinke ugibaju, a na životu ostaje samo oko 2% diploidnih ženki.

Citiranje:

partenogeneza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/partenogeneza>.