Patočka [pa'~], Jan, češki filozof (Turnov, 1. VI. 1907 – Prag, 13. III. 1977). Profesor u Pragu; koautor glasovite Povelje 77 i jedan od trojice glasnogovornika istoimenog pokreta za ljudska prava, zbog čega je bio proganjan i mučen pa je umro nakon saslušavanja. Blizak fenomenološkoj orijentaciji, bavio se poglavito odnosom životnoga svijeta i povijesti, hermeneutikom i filozofijom znanosti. Životni svijet nužno je polazište svakoga, pa i čistoga teorijskoga iskustva. Svijest o fenomenima posredovana je povijesnim iskustvom i ona je utoliko unaprijed suodređena čovjekovim neposrednim bitkom u svijetu. Svaki pokušaj isključenja tog iskustva, kakav se susreće ponajprije kod E. Husserla, nužno, po Patočki, vodi u transcendentalni idealizam, tj. do gubitka izvornoga tla svakoga zbiljskoga spoznavanja. Glavna djela: Prirodni svijet kao filozofski problem (Přirozený svět jako filosofický problém, 1936), Aristotel, njegovi prethodnici i nasljednici (Aristoteles, jeho předchůdci a dědicové, 1964), Heretički eseji o filozofiji povijesti (Kacířské eseje o filosofii dějin, posmrtno, 1980).
