Pavao VI., sv. (pravo ime Giovanni Battista Enrico Antonio Maria Montini), papa od 1963 (Concesio u Lombardiji, 26. IX. 1897 – Castel Gandolfo, 6. VIII. 1978). Za svećenika je zaređen 1920. Studirao je teologiju u Milanu, a u Rimu crkveno pravo na Gregoriani i diplomaciju na Accademia dei Nobili Ecclesiastici, gdje je i predavao povijest diplomacije 1931–37. Od 1923. djelovao je u Nuncijaturi u Varšavi, a 1924–54. u Državnom tajništvu Svete Stolice (kao zamjenik državnoga tajnika 1937–44. i protajnik 1944–54). Prema uputama pape Pija XII. utemeljio je 1939. i do 1947. vodio Ured za informiranje o ratnim zarobljenicima, izbjeglicama i nestalima te 1944. pomogao oformiti Papinsku službu za pomoć izbjeglicama, zarobljenicima i ratnim stradalnicima. Za II. svjetskog rata osobito je pomagao Židovima, sudjelujući u njihovu skrivanju u crkvenim ustanovama. Od 1954. bio je milanski nadbiskup i od 1958. kardinal. Isticanjem socijalnog nauka Crkve pridonio je povratku prakticiranju vjere kod velikoga broja radnika pa je nazvan »nadbiskupom radnika«. Izabran je za papu 21. VI. 1963., a okrunjen je 30. VI (posljednje krunjenje pape u povijesti). Nastavio je i 1965. zaključio Drugi vatikanski koncil, poticao pokoncilske reforme i 1969. proglasio novi Rimski misal. Ustanovio je Sinodu biskupa (1965), provodio reformu i internacionalizaciju Rimske kurije i Kardinalskoga zbora, 1966. pozvao biskupe i nadbiskupe da s navršenih 75 godina podnesu ostavku i 1970. odredio da kardinali nakon navršene 80. godine ne mogu obnašati službe u Rimskoj kuriji ni sudjelovati u konklavi. Prvi je papa koji je nakon 150 godina napustio Italiju i nakon više stoljeća Europu (također prvi koji je putovao zrakoplovom): 1964. hodočastio je u Svetu zemlju (Izrael i Jordan) te putovao u Indiju, a potom u SAD 1965 (kada je govorio pred skupštinom UN-a), Kolumbiju 1968., Ugandu 1969., a 1970 posjetio je više zemalja Azije i Oceanije (npr. Iran, Filipine, Indoneziju, Australiju). Nastavio se zauzimati za uspostavu dijaloga i diplomatskih odnosa između Svete Stolice i komunističkih zemalja (1971. u službeni je posjet primio Josipa Broza Tita), podupirao je ekumenski i međureligijski dijalog, 1964. ustanovio Tajništvo za nekršćane (danas Dikasterij za međureligijski dijalog) i 1965. Tajništvo za dijalog s onima koji ne vjeruju (danas dio Dikasterija za kulturu i obrazovanje), susretao se s najvišim predstavnicima drugih kršćanskih crkava (1964. se u Jeruzalemu susreo s ekumenskim carigradskim patrijarhom Atenagorom I. te su povukli međusobne ekskomunikacije Istočne i Zapadne crkve iz 1054) i 1969. se pismeno obratio Svjetskomu vijeću crkava. Objavio je programsku encikliku Crkvu svoju (Ecclesiam suam, 1964), mariologiju je izložio u enciklici U mjesecu svibnju (Mense maio, 1965), suvremene zablude o euharistiji kritizirao u enciklici Otajstvo vjere (Mysterium fidei, 1965), a celibat je branio u enciklici Svećenički celibat (Sacerdotalis caelibatus, 1967). Miru kao temelju pravednoga poretka u svijetu posvetio je encikliku Kristova Majka (Christi Matri, 1966), a enciklikom Ljudskog života (Humanae vitae, 1968) zauzeo se za pravo na život od prirodnoga začeća do smrti i potvrdio crkvenu zabranu kontracepcije. Suvremeni socijalni nauk Crkve izložio je u enciklici Razvoj narodâ (Populorum progressio, 1967) i u apostolskom pismu Osamdeseta obljetnica (Octogesima adveniens, 1971), 1968. objavio je Ispovijest vjere naroda Božjega, sažeto suvremeno obrazloženje temelja kršćanske vjere, a 1975. apostolsku pobudnicu Navještanje evanđelja (Evangelii nuntiandi) o evangelizaciji u suvremenom svijetu. Blaženim je proglašen 2014., a svetim 2018.
