Peckham [pe'kəm] (Pecham), John, engleski filozof i teolog (Patcham, oko 1235 – Mortlake, 8. XII. 1292). Franjevac, studirao u Parizu i Oxfordu. Kao »magister teologije« bio je imenovan nadbiskupom Canterburyja 1279. Braneći Augustinovu filozofiju, napadao naučavanje Tome Akvinskoga; u svojim Pismima (koja je pisao 1284–86) podastire polemike između franjevaca i dominikanaca. Peckham brani Anselmov ontološki dokaz o Božjoj opstojnosti, ističući prvenstvo volje nad inteligencijom. Intelekt djeluje neovisno o Bogu, ali istodobno taj intelekt prihvaća krjepost razuma u prisnosti s dosegom (prostorom) duše. Peckham naglašava intelekt mogućega kao sposobnost ljudskog intelekta, koji uočava sličnosti u spoznatljivom i preinačuje ih u usporedbi s intelektom unutarnjega djelovanja duše. Upravo duša daje snagu i sposobnost ljudskom intelektu da prepozna spoznajnu mogućnost intelekta mogućega i intelekta neovisnoga djelovanja u »obzoru svjetlosti najvišega«, gdje se ljudski intelekt prepoznaje kao razumljivost sviju stvari premda on sam nije predmet spoznaje. Glavna djela: O mističnim brojevima (De numerus mysticis), Rasprava o duši (Tractatus de anima), Suma o biću i bîti (Summa de esse et essentia).
