Peić, Matko

ilustracija
PEIĆ, Matko

Peić, Matko, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i slikar (Požega, 10. II. 1923Zagreb, 30. X. 1999). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti 1946 (V. Becić i Lj. Babić) te 1951. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. doktorirao temom o književnom djelu A. Kanižlića. Radio je kao knjižničar u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU, predavao u Školi primijenjene umjetnosti, na Akademiji za primijenjenu umjetnost, a od 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (od 1996. profesor emeritus). Redoviti član HAZU bio je od 1991.

Peićev stvaralački put, u kojem su se likovne teme prepletale s vlastitim književnim stvaranjem, jasno je postavljen već u mladenačkim radovima. U Spomenici hrvatskog junaka (1941) predstavio se i kao prozaik (crtica Did Stipa-lugar), kao pjesnik (U travi, Sam, Tiha čežnja) i kao likovni kritičar. Poslije se posvetio uglavnom likovnosti. Istraživao je slikarstvo i kiparstvo, poglavito sjevernohrvatsko (Hrvatski slikari i kipari: Slavonija – Srijem, 1969), te europsku umjetnost (Francuski slikari XVIII. stoljeća, 1967). Od 1950. objavljivao je likovne kritike i eseje u Vjesniku, Glasu Slavonije, Večernjem listu, Republici, Bulletinu HAZU i dr. Pisao je monografije umjetnika (Slava Raškaj, 1957; Nikola Mašić, 1958; Josip Račić, 1985) i gradova (Požega, 1977) te kataloge izložaba (V. Becić, 1981; O. Mujadžić, 1992., i dr.). U akvarelu, gvašu i tušu lapidarnim slikarskim izrazom i svijetlim tonovima stvarao je portrete te voluminozne ženske aktove.

Na sebe kao književnika upozorio je 1967. knjigom putopisa Skitnje, koju su kritičari proglasili književnim događajem. Sljedeće godine, kao poseban otisak Rada JAZU, s popratnom bilješkom M. Matkovića, pojavio se i manji dio, oko stotinjak kraćih Peićevih mladenačkih pjesama. U njima se, tematski vezanima za rodnu Slavoniju, daje naslutiti autorova sposobnost stvaranja nesvakidašnjih analogija koje će do izražaja doći upravo u putopisima, u kojima je jednostavnim izrazom i posebnom senzibilnošću uspio spojiti slikarsko oko s pjesničkom maštom. Peić se impresionističkim doživljajem upuštao u lucidno spajanje nespojivoga gradeći cjelovite slike krajeva kojima je prolazio. I dok je u Skitnjama, a i u Ljubavi na putu: od Drave do Jadrana (1984) ponajprije slikar, u putopisnoj knjizi Crno zlato (1974), nastaloj u razgovorima s naftašima, slikarskom se rukopisu pridružio i dokumentaristički. Kulturološko-reportažna tehnika osjeti se i u putopisima Jesen u Poljskoj (1969) i Evropske skitnje (1985). Neovisno o tonovima koji u tekstovima prevladavaju, Peićevi su zapisi zauzeli visoko mjesto u kontekstu hrvatske putopisne književnosti.

Citiranje:
Peić, Matko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 1. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47312>.