Pekař [pe'kař], Josef, češki povjesničar (Malý Rohozec, 12. IV. 1870 – Prag, 23. I. 1937). Studirao povijest i zemljopis na Karlovu sveučilištu u Pragu, gdje je diplomirao (1892) i doktorirao (1893), a potom predavao. U Pragu je bio dekan (1909–10) i prodekan (1910–11) Filozofskoga fakulteta te rektor (1931–32) i prorektor (1932–33) Karlova sveučilišta. Prihvaćao gledišta pozitivista te je u mnogim djelima tražio sintezu gospodarskih, političkih i kulturnih elemenata; organski uklapao povijest češkog naroda u širi okvir povijesti zapadnoeuropskog naroda. Djela: Povijest waldsteinske urote (Dějiny Valdštejnského spiknutí 1630–1634, 1895), O vremenu husita (O době husitské, 1900), Bilá Hora (1921), Povijest Čehoslovačke (Dějiny československé, 1921), Žižka i njegovo doba (Žižka a jeho doba, I–IV, 1927–33).
