struka(e):
Pekić, Borislav
srpski književnik
Rođen(a): Podgorica, Crna Gora, 4. II. 1930.
Umr(la)o: London, 2. VII. 1992.

Pekić, Borislav, srpski književnik (Podgorica, Crna Gora, 4. II. 1930London, 2. VII. 1992). Polazio studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio kao dramaturg i filmski scenarist (1958–64). Od 1971. živio u Londonu kao samostalni književnik. Istaknuo se postmodernističkom poetikom, erudicijom, eksperimentiranjem s romanom kao žanrom i jezičnom invencijom. Već u prvom romanu biblijske tematike (Vreme čuda, 1965) služio se postupkom citatnosti i stvaranjem mnogobrojnih intertekstualnih veza. Hodočašće Arsenija Njegovana (1970) psihološki je portret kućevlasnika, pripadnika srpske građanske klase, kojom se bavi i u romanima Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana (1975), Odbrana i poslednji dani (1977) i Kako upokojiti vampira (1977). Romaneskni ciklus Zlatno runo (I–VII, 1978–86) fantazmagorična je priča o nastanku i propasti građanske klase, a znanstvenofantastični romani Besnilo (1983–91), 1999. (1985) i Atlantida (I–II, 1988) apokaliptične su vizije suvremenoga svijeta. Objavio je zbirku »gotskih« priča Oslobođeni Jerusalim (1989) i tridesetak dramskih djela (Na ludom belom kamenu, 1971; Generali ili srodstvo po oružju, 1973; Buđenje vampira, 1978; 186. stepenik, 1982). Svoje zatvorske uspomene opisao je u knjizi Godine koje su pojeli skakavci (I–III, 1987–89), a od tekstova koje je pisao za londonski BBC nastala su Pisma iz tuđine (1987), Nova pisma iz tuđine (1989) i Poslednja pisma iz tuđine (1991). Posmrtno su mu objavljeni memoari Vreme reči (1993), eseji (Odmor od istorije, 1993; Rađanje Atlantide, 1996), roman Graditelji (1994).

Citiranje:

Pekić, Borislav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 18.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pekic-borislav>.