Pérez Galdós [pe'reϑ galdo's], Benito, španjolski književnik (Las Palmas, 10. V. 1843 – Madrid, 4. I. 1920). S Kanarskih otoka došao je u Madrid (1862) kako bi studirao pravo, no ne završivši studij, ostao je ondje živjeti i bavio se novinarstvom i književnošću. Boravio u Parizu (1867); mnogo putovao Španjolskom i svijetom. Neko vrijeme bio aktivan i u politici; republikanski zastupnik u parlamentu (1907., 1910). Jedan je od najplodnijih i najznačajnijih španjolskih romanopisaca XIX. st.: autor je više od stotine romana, nekoliko desetaka kazališnih komada, književnih kritika, putopisnih zapisa, predgovora, polemika i dr. – Kao mladić suprotstavio je osobni ispit savjesti ispovijedi, te riječju i načinom života promicao tada bogohulna stajališta (npr. protivljenje bračnoj zajednici i sl.). Pošto je upoznao engleski, francuski i ruski onodobni roman, zaključio je da španjolski pisci nisu uspjeli obuhvatiti srž života španjolske srednje klase, što bi im trebalo poslužiti kao okosnica za prikaz cijeloga društva (Zapažanja o suvremenom romanu u Španjolskoj – Observaciones sobre la novela contemporanea en España, 1870). Kao vrstan poznavatelj novije španjolske povijesti, sa svojega je liberalnoga i republikanskoga motrišta iz nje crpio teme za romane i drame. – Često je svoje romane povezivao (istim likovima, temom, fabulom i sl.), na temelju čega su svrstavani u cikluse. Nakon prvoga romana Zlatna fontana (La fontana de oro, 1867–68), zapaženu književnu djelatnost započeo je ciklusom od 46 kraćih romana nazvanih Nacionalne epizode (Episodios nacionales, 1873–1912). U njima je, razvrstavši ih u pet skupina, obradio povijesne događaje od bitke kraj Trafalgara do restauracije monarhije 1874. Najuspjelija je u tim romanima psihologija likova (čak stanja shizofrenije i ludila), politički i svjetonazorski obojene borbe društvenih skupina (Milostiva Savršena – Doña Perfecta, 1876), potom likovi koji sudbinom odudaraju od prosjeka (Tristana, 1892., i dr.). Premda nije poznavao neke probleme (npr. sela i agrarne reforme, probleme obrazovnoga sustava, zakonitosti industrijskoga društva i sl.), niti je stilski dorađivao svoja djela, zbog prepoznatljivosti izraza, vođenja fabule, zanimljivosti teme i likova, ostvario je jedan od najčitanijih opusa u španjolskoj književnosti. Značajniji romani: Fortunata i Jacinta (Fortunata y Jacinta, 1886–87), Zbilja (Realidad, 1889), tetralogija o škrtcu Torquemadi (1889–95; npr. Torquemada na lomači – Torquemada en la hoguera, 1889), Nazarenac (Nazarín, 1895), Milosrđe (Misericordia, 1897) i dr. Nekoliko njegovih djela ekranizirao je L. Buñuel.
