Periklo

Periklo (grčki Περιϰλῆς, Perikls), atenski državnik i vojskovođa (?, 495. pr. Kr. – Atena, IX. 429. pr. Kr.). God. 472. pr. Kr. bio je koreg kod izvođenja Eshilovih Perzijanaca, a 463. pr. Kr. Kimonov tužitelj. Vrlo rano postao je pristaša Efijalta u borbi za demokratizaciju atenskog ustavnog ustroja; u toj je borbi bila slomljena vlast areopaga. Nakon Efijaltova ubojstva (461. pr. Kr.) Periklo je postao vođom demokratske stranke te je uspio postići da čast arhonta, sudske i upravne službe u Ateni (koje su se počele plaćati) od 457. pr. Kr. mogu obavljati i siromašniji građani. Nakon Kimonove smrti 447. pr. Kr. ostrakizmom je iz Atene uklonio njegova nasljednika u vodstvu aristokratsko-konzervativne stranke i postao stvarno neograničenim gospodarom Atene. Periklo nije bio arhont, ali su ga uvijek ponovno birali za stratega, i to mu je bio formalni oslonac za vlast. Najsjajnije razdoblje atenske povijesti, od kraja perzijskih ratova do početka Peloponeskoga rata, bilo je u znaku Periklove osobnosti (Periklovo doba). Vojnik i političar, nadahnut idejom helenskoga jedinstva pod vodstvom Atene, Periklo je u prvom redu želio osigurati svojemu gradu političku slobodu i velika materijalna sredstva (prijenos blagajne Delskoga saveza u Atenu). Krug njegovih intimnih prijatelja, od glazbenika Damona preko Anaksagore, Protagore, Sofokla, Herodota do Fidije, postao je okosnicom uz koju je vezana intenzivna znanstvena i umjetnička djelatnost (Iktin, Mneziklo, Miron i Poliklet). Periklo je bio inicijator i pokretač te djelatnosti; važna mu je bila prije svega izgradnja Atene (Akropola s monumentalnim Partenonom i Propilejama, Odejon, gradske zidine). Umro je prvih godina Peloponeskoga rata od kuge koja je harala Atenom, a uoči smrti izjavio je da je ponosan što svojim djelovanjem nije nikada zavio u crninu nijednog Atenjanina.