Petar I. Aleksejevič (Alekseevič; zvan Petar Veliki), ruski car (Moskva, 9. VI. 1672 – Sankt Peterburg, 8. II. 1725). Vladao od 1682. Došao na prijestolje zajedno sa svojim polubratom Ivanom V., a uz regentstvo njegove sestre Sofije Aleksejevne. Nakon smrti Ivana V. (1696) Petar je sam preuzeo vlast. Odlučan da ojača Rusiju, proputovao je incognito (kao Petar Mihajlov) Europu (1697–98) posjetivši Rigu, Berlin, Nizozemsku, Englesku, Sasku, Češku i Austriju proučavajući prilike u tim zemljama. Istaknuo se kao korjeniti reformator ruskoga državnoga, društvenoga, gospodarskog i kulturnog života, kao vojskovođa na kopnu i na moru, kao vješt diplomat i dalekovidni političar. Imajući pred očima europske uzore, nastojao je izvući Rusiju iz njezine opće zaostalosti i uvesti ju među europske velesile. Državne kmetove zaposlio je na velikim građevinskim pothvatima (gradnja kanala, podizanje Sankt Peterburga). Organiziravši redovitu stajaću vojsku i jaku flotu, Petar je vojnike i mornare regrutirao uglavnom iz redova kmetova. Pozivao je različite stručnjake iz inozemstva, a u zemlji je podizao škole (škola za matematičke i navigacijske nauke u Moskvi, pomorska akademija i inženjerska škola u Sankt Peterburgu, rudarske škole u području Urala). Akademiju znanosti u Sankt Peterburgu osnovao je 1725. Petar je Rusiju preobrazio iz monarhije feudalnoga tipa na čelu s carem i boljarskom dumom u apsolutističku državu s jakim dvorskim plemstvom, pa je 1711. zamijenio boljarsku dumu sa sebi podložnim Državnim senatom i potpuno preustrojio upravu i sudstvo. Na dvoru je uveo europsku etiketu i način odijevanja, a na Baltičkome moru osnovao je novu rusku prijestolnicu (po njemu nazvanu Sankt Peterburg), građenu u stilu europskog baroka. Azovskim ratnim pohodima (1695–96) postigao je za Rusiju izlaz na Crno more. U Sjevernom ratu sa Švedskom (1700–21) pobijedio je u odlučnim bitkama kraj Poltave (1709) i pokraj poluotoka Hanko (1714), tako da je mirom u Nystadu (1721) Rusija dobila položaj jake sile na Baltiku, a Petar je 1721. proglašen imperatorom. U ratu s Perzijom (1722–23) zauzeo je zapadnu obalu Kaspijskoga jezera. Svoju politiku i reforme provodio je Petar uporno, energično i okrutno, lomeći nemilosrdno svaki otpor, pa je dopustio da se i nad njegovim sinom Aleksejem, koji je bio sredstvo u rukama reakcionara, izvrši smrtna kazna (1718).
