Petar II. Karađorđević, jugoslavenski kralj od 1934 (Beograd, 6. IX. 1923 – Los Angeles, SAD, 3. XI. 1970). Stupio na prijestolje nakon smrti oca Aleksandra I. Za njegove maloljetnosti Jugoslavijom je vladalo Kraljevsko namjesništvo na čelu s knezom P. Karađorđevićem. Nakon državnog udara 27. III. 1941. preuzeo je obnašanje kraljevske vlasti. Po kapitulaciji jugoslavenske vojske u Travanjskome ratu 1941. pobjegao iz zemlje i za vrijeme rata živio najduže u Londonu. Oslanjao se isprva na grupu pučista pod vodstvom predsjednika vlade generala D. Simovića, a potom na vladu S. Jovanovića, Miloša Trifunovića i Božidara Purića koji su vodili velikosrpsku politiku i pružali svesrdnu političku pomoć četničkomu pokretu na čelu s D. Mihajlovićem. S jačanjem partizanskog pokreta promijenio se i britanski odnos prema prilikama u okupiranoj Jugoslaviji, gdje je na II. zasjedanju AVNOJ-a donesena odluka o zabrani povratka kralja Petra II. u zemlju dok se narod ne izjasni o budućem političkom poretku. U želji da spasi monarhiju, britanska je vlada nastojala postići pomirenje između kralja i partizanskog vodstva pa je uz podršku sovjetske i američke vlade utjecala da se sastav nove vlade povjeri hrvatskom banu I. Šubašiću, koji je zaključio sporazum s maršalom J. Brozom - Titom (Viški sporazum od 16. VI. 1944. i Beogradski sporazum od 2. XI. 1944) o ustrojavanju namjesništva i zajedničke vlade. Petar II. je tek nakon pritiska Saveznika pristao imenovati namjesnike i na njih prenijeti obnašanje kraljevske vlasti. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 11. XI. 1945. KP bila je potvrđena kao jedina vlast u zemlji i 29. XI. 1945. Jugoslavija je bila proglašena republikom. Petar II. ostao je u inozemstvu do smrti.