Plessner [plε'snəɹ], Helmuth, njemački filozof (Wiesbaden, 4. IX. 1892 – Göttingen, 12. VI. 1985). Profesor na sveučilištima u Kölnu i Göttingenu. Baveći se poglavito filozofijskom antropologijom, plodno je posredovao između filozofije duhovnih znanosti (W. Dilthey), fenomenologije (E. Husserl) i tada najaktualnijih biologijskih spoznaja H. Driescha, J. von Uexkülla i Frederika Jacobusa Johannesa Buytendijka. Njegovo je temeljno antropologijsko polazište misao o čovjekovoj ekscentričnoj pozicionalnosti: dok je životinja »centrična«, tj. urasla u okoliš, čovjek ima mogućnost distanciranja od njega. Zahvaljujući toj distanci čovjek se može odnositi prema okolišu kao vlastiti centar, kao jastvo koje svoj život gradi upravo kroz taj odnos. Jastvo time može objektivirati sveukupnu izvanjsku zbiljnost, dok se ono sâmo ni na koji način ne može učiniti takvim objektom: ono nije postavljeno ni na čem, tj. ono se kao osoba tek zadobiva kao subjekt svojih doživljaja, zamjedbi i akcija. Glavna djela: Jedinstvo osjetila (Die Einheit der Sinne, 1923), Stupnjevi organskoga i čovjek (Die Stufen des Organischen und der Mensch, 1928), Sudbina njemačkoga duha na kraju njegove građanske epohe (Das Schicksal deutschen Geistes im Ausgang seiner bürgerlichen Epoche, 1935), Smijeh i plač (Lachen und Weinen, 1941), Conditio humana (1964), Filozofska antropologija (Philosophische Anthropologie, 1970).
