Podhorsky [~ho'rski], Stjepan, hrvatski arhitekt (Zagreb, 21. XII. 1875 – Zagreb, 13. IX. 1945). Završio Specijalnu školu za arhitekturu na Akademiji lijepih umjetnosti u Beču 1905 (Viktor Lunz). Jedan od utemeljitelja Kluba hrvatskih arhitekata (1905–14), svojim je djelovanjem odlučujuće utjecao na razvoj moderne hrvatske arhitekture i urbanizma. U Zagrebu je radio na Obrtnoj školi i u atelijeru H. Bolléa. Isprva izraziti secesijski modernist, potom se posvetio sakralnoj arhitekturi, gdje je istraživao i primjenjivao morfologiju predromaničkih crkava; istaknuo se konzervatorskim i restauratorskim zahvatima (gotičke crkve u Oštarijama i Križevcima, 1912–13., župna crkva u Krašiću, 1911–13). U vlastitim projektima za crkve nastojao je stvoriti stil zasnovan na elementima bizantske i starohrvatske arhitekture (crkve u Pribičkom Strmcu, 1911., Duvnu, 1925., Đurđevcu, 1929., franjevačka crkva u Makarskoj, 1938). Od svjetovnih građevina u Zagrebu ističu se: stambena zgrada u Kukuljevićevoj ulici 1 (1901), Obrtni dom na Mažuranićevu trgu 13 (1908–13), stambene zgrade u Nazorovoj ulici 5 (1910–11) i na Marulićevu trgu 6 (1923) te vila na Tuškancu br. 447 (1925), a u Križevcima arkade židovskoga groblja i Hrvatski dom (1912–14).
