TRAŽI DALJE:
STRUKE:

porculan

ilustracija
PORCULAN, četvrtasta posuda, za dinastije Ming, druga polovica XVI. st., Tokyo, Nacionalni muzej

porculan (njemački Porzellan < talijanski porcellana: vrsta morske školjke s glatkom bijelom kućicom), bijeli keramički proizvod tvrđi i otporniji od stakla, sjajna, staklasta i ljušturasta loma, nepropustan za vodu i plinove. Izrađuje se od smjese kaolina, kremena i glinenca. Smjesa se oblikuje kao predmet (tanjur, zdjela, šalica, vrč, vaza, figura) na lončarskome kolu ili lijevanjem u kalupe, a katkad i ručnim oblikovanjem. Suši se na zraku i peče u keramičkoj (tunelskoj ili komornoj okrugloj) peći, gdje djelovanjem topline očvrsne. Nakon toga se na oblikovani predmet uranjanjem nanosi kaša kojoj je sastav sličan početnoj smjesi, ali s manje kaolina, i ponovno se peče na višoj temperaturi (1400 do 1500 °C). Predmet pritom dobiva caklinu koja se potpuno stapa s podlogom i daje joj čvrstu i sjajnu prevlaku. Predmet se ukrašuje oslikavanjem bojama ili pozlatom. Boje što podnose visoke temperature malobrojne su, ali ljepše i sjajnije. Nanose se nakon prvoga pečenja, a prije glaziranja, pa su potpuno zaštićene naknadno stvorenom caklinom. Boje osjetljive prema visokim temperaturama mogu se nanositi samo na već pocakljeni predmet. Njihova je paleta mnogo bogatija, ali kako nisu zaštićene glazurom, lako se oštete i nisu trajne. Pozlata se postiže nanošenjem uljne suspenzije fino dispergiranoga zlata i dodataka ili pak otopine spojeva zlata u ulju, a zatim opreznim zagrijavanjem uz vatru.

Dvije glavne vrste nazivaju se tvrdim i mekim porculanom; tvrdi se od mekoga razlikuje i po višoj temperaturi pečenja i po većem udjelu kaolina. Pravi europski porculan pretežito je tvrd. U meki se ubrajaju kineski i japanski porculan (i njegove europske imitacije), koji se često odlikuju raznolikošću boja i zelenkastom ili modrikastom glazurom, te porculani različita sastava koji čine prijelaz prema staklima (npr. francuski frite-porculan, koji izgleda poput mliječnoga stakla, i engleski koštani porculan, blještavo bijel i djelomično proziran). Tzv. biskvit-porculan sličan je mramoru, žućkast, bez glazure, s ponešto hrapavom površinom.

Domovina je porculana Kina. Potkraj razdoblja dinastije Han pojavio se tzv. protoporculan, znatnija proizvodnja porculana započela je za dinastije Tang (618–907), a vrhunac je doživjela za dinastije Ming (1368–1644); u XVII. st. proširila se na Japan. Rijetki proizvodi kineskog porculana stizali su u Europu potkraj XIII. st., a od XVII. st. redovito su ga u Europu uvozili nizozemski trgovci. Prvi pokušaji proizvodnje porculana u Europi započeli su u ranom XVI. st. (Venecija, Ferrara, Firenca, tzv. Medici porculan), a u XVII. st. delftskom plavom fajansom stvoren je nadomjestak za porculan. Njemački ljekarnik i alkemičar Johann Friedrich Böttger u suradnji s kemičarom Ehrenfriedom Walterom Tschirnhausom otkrio je 1708–09. u Dresdenu način proizvodnje porculana, a 1710. bila je osnovana prva manufaktura u Meissenu. Uz Böttgera, vodećemu položaju i uspjehu manufakture najviše su pridonijeli slikari Johann Gregorius Hörold i kipar Johann Joachim Kändler. Porculan je došao u modu u doba rokokoa; izrađivale su se sve vrste posuđa, a s početkom uporabe kave i čaja nastao je pojam servisa kao cjeline, izvodile su se oplate za zidove i dekoracije cijelih prostorija (porculanske sobe), proizvodila se sitna plastika (figure i skupine figura, pastoralni i galantni motivi). U to doba započele su rad manufakture porculana, većinom kao dvorska poduzeća, u Beču, Nymphenburgu (kraj Münchena), Berlinu, Höchtu, Frankenthalu, Ludwigsburgu i dr. U Francuskoj se proizvodio, u suradnji s istaknutim slikarima i kiparima (F. Boucher, É.-M. Falconet), umjetnički vrijedan porculan u Sèvresu kraj Pariza, a u Engleskoj su glavna središta bila Worcester, Chelsea i Derby. U Italiji je prva manufaktura porculana bila osnovana 1720. u Veneciji, potom manufakture kraj Firence (Doccia) i Napulja (Capodimonte); po uzoru na ovu posljednju osnovana je 1759. španjolska manufaktura Buen Retiro kraj Madrida. Važne manufakture porculana nastale su u Kopenhagenu i Sankt Peterburgu. Proizvodnja porculana oživjela je potkraj XIX. st. u svim glavnim manufakturama, koje zadržavaju tradicionalne oblike i ukrase, te u novoosnovanim tvornicama industrijskoga porculana. Oblikovanje suvremenoga porculana odaje težnju modernih likovnih strujanja. Bolji proizvodi porculana obilježeni su oznakama (markama), otisnutima u obliku pečata, slova i simboličkih znakova, obično na donjoj strani uporabnoga predmeta ili na podnožju figura.

Citiranje:
porculan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49520>.