struka(e):
Babits, Mihály
madžarski pjesnik i prevoditelj
Rođen(a): Szekszárd, 26. XI. 1883.
Umr(la)o: Budimpešta, 4. VIII. 1941.

Babits [bα'bič], Mihály, madžarski pjesnik i prevoditelj (Szekszárd, 26. XI. 1883Budimpešta, 4. VIII. 1941). Podrijetlom iz katoličke plemićke obitelji. Studirao madžarski i latinski u Budimpešti: do 1918. nastavnik. Objavljuje od 1902., od 1908. stalni suradnik važnoga časopisa Nyugat (Zapad), a od 1933. do smrti njegov je jedini urednik. Prva zbirka pjesama izašla mu je 1909. Za revolucije 1919. postao je sveučilišni profesor. Svjetski rat doživio je kao tragediju, a ogradio se od revolucije i kontrarevolucije podjednako. Sredinom 1920-ih postao je središnjom osobnošću madžarskoga književnog života. Na njegov svjetonazor utjecali su najviše A. Schopenhauer, F. Nietzsche i H. Bergson. Kršćanskom duhovnošću prožimao je načela liberalizma. Od početka se priklanjao klasičnim metrima i oblicima; tijekom 1920-ih približio se ekspresionizmu, a 1930-ih je počeo ostvarivati sintezu tradicije i moderniteta. Pisao i romane pod utjecajem sociologije i psihoanalize. Važno mu je djelo i Povijest književnosti Europe (Az európai irodalom története, 1934), u kojem se zauzima za jedinstvo europske kulture. Zbirke: Listovi Irisina vijenca (Levelek Iris koszorújából, 1909), Dolina nemira (Nyugtalanság völgye, 1920), Bogovi umiru, čovjek živi (Az istenek halnak az ember él, 1929), Knjiga Jonina (Jónás könyve, 1938).

Citiranje:

Babits, Mihály. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/babits-mihaly>.