Prokofjev, Sergej Sergejevič

ilustracija
PROKOFJEV, Sergej Sergejevič

Prokofjev (Prokof’ev) [prako'f’if], Sergej Sergejevič (Sergeevič), ruski skladatelj, dirigent i pijanist (Soncovka, Ukrajina, 23. IV. 1891Moskva, 5. III. 1953). Sklonost glazbi pokazao je već u najranijem djetinjstvu, kada je u dobi od pet godina skladao svoju prvu skladbu za glasovir. Na preporuku A. K. Glazunova, upisao se 1904. na Konzervatorij u Sankt Peterburgu, gdje je 1909. diplomirao kompoziciju, no druge je studije (glasovir kod Ane Nikolajevne Jesipove, dirigiranje kod N. N. Čerepnjina) završio tek 1914. Nakon završetka Konzervatorija kraće je boravio u Londonu, gdje je upoznao S. P. Djagileva i započeo suradnju s Ruskim baletima. Niz djela nastalih u tom razdoblju izazvalo je oštre reakcije i publike i kritike (npr. I. i III. koncert za klavir i orkestar). Nakon izbijanja revolucije u Rusiji Prokofjev je 1918. emigrirao u SAD, gdje je posebno intenzivno djelovao kao pijanist. God. 1922. preselio se u Pariz; ondje je, unatoč službenomu pozivu iz 1923. da se vrati u domovinu, ostao do 1936. Boravak u Francuskoj najplodnije je Prokofjevljevo stvaralačko razdoblje. Povratak u SSSR bio je postupan. Nakon intenzivnog angažmana i turneje po mnogim gradovima SSSR-a potpuno se preselio u Moskvu 1936. – Buntovnik po naravi, Prokofjev nije bespogovorno prihvaćao tradicionalne norme. To se vidi već u slobodnijim harmonijskim progresijama, naglašenoj disonantnosti i elementima groteske te oporom zvukovlju njegovih ranijih skladbi. Najviše su na nj utjecali A. N. Skrjabin, C. Debussy, M. Reger i R. Strauss te napose I. Stravinski. Pisao je za različite izvoditeljske sastave, jedan je od najistaknutijih modernih skladatelja simfonija (7), koncerata (među ostalim, 6 glasovirskih) i glasovirskih sonata (11). Napisao je također 14 opera (Zaljubljen u tri naranče, Kockar, Rat i mir i dr.), 9 baleta (Romeo i Julija, Pepeljuga i dr.) te podosta filmske glazbe, npr. za Ejzenštejnove filmove Aleksandar Nevski (1938) i Ivan Grozni (1944–45), u kojima je blisko surađujući s redateljem ostvario visoku integriranost stila i glazbe, a ostavio je i velik broj orkestralnih djela, solo pjesama, zborova te manjih glasovirskih i komornih skladbi. Svoja je djela neprestano revidirao i dotjerivao te prilagođavao različitim izvoditeljskim sastavima. Stilski se Prokofjevljeva glazba veže na pojam novoklasicizma, prije svega u formalnom oslanjanju na klasične uzore, a kao paradigmatičan primjer za to navodi se najčešće njegova Klasična simfonija (1917). Premda je poznavao djelovanje francuske grupe Šestorica (Les Six), nije slijedio njihov tip novoklasicističke estetike koja je često rabila elemente glazbene svakidašnjice, izvaneuropskih kultura ili jazza. Unatoč tomu što je živio izvan SSSR-a i bio u dodiru s najnovijim, avangardnim zbivanjima u tadašnjoj suvremenoj glazbi, Prokofjevljeva je glazba i uz slobodnije tretiranje disonance ostala tonalitetnom. Bitno joj je obilježje da je istodobno prožeta groteskom, satirom i ritmičnošću, ali i lirizmom i melodijom. Nakon povratka u SSSR njegov je skladateljski izraz djelomično obilježen kompromisima zbog prevladavajuće socrealističke ideologije, koja je od glazbe zahtijevala poruku, sadržajnost, izravnu komunikaciju s narodom i vezanost za određenu ideju. Unatoč tomu, njegova je glazba, poput Šostakovičeve, ubrzo došla pod udar staljinističkog režima i bila proglašena formalističkom, pa je Prokofjev, kao i mnogi drugi skladatelji, bio prognan iz javnog života. Smatra ga se jednim od najvećih ruskih skladatelja XX. st.

Citiranje:
Prokofjev, Sergej Sergejevič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 12. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50592>.