Prokopije iz Cezareje (grčki Προϰόπιος ὁ Καισαρεύς, Prokópios ho Kaisareús, latinizirano Procopius Caesariensis), bizantski povjesničar (Cezareja, Palestina, oko 490 – ? Carigrad, oko 565). Nakon stjecanja retorskoga i pravničkoga obrazovanja, 527–540. bio je u službi vojskovođe Belizara, kojega je pratio u vojnim pohodima od Mezopotamije i sjeverne Afrike do Italije. Od 540. većinom je boravio u Carigradu. Napisao je više povijesnih djela, od kojih je najvažnije Povijest ratova (Ἱστορίαι ili Ὑπὲρ τῶν πολέμων λόγοι, latinski De bellis), nastalo vjerojatno po Belizarovu nalogu, u kojem je, u osam knjiga, opisao ratove protiv Perzijanaca (knj. I–II, 530–532., 540–549), Vandala (knj. III–IV, 533–535) i Ostrogota, uključujući provale barbara na Balkan (knj. V–VII, 545–553), ratove u Italiji te na dunavskoj i istočnoj granici (knj. VIII, do 552). Unatoč pristranomu pozitivnomu stavu prema Belizaru, djelo je izvanredno vrijedno kao povijesni izvor za suvremena zbivanja, premda kronologija nije uvijek pouzdana. Za hrvatsku su povijest osobito važni podatci o upadima Slavena. U djelu O građevinama (Περὶ ϰτισμάτων, latinski De aedificiis), koje je napisao 553–555. prema carevoj zapovijedi, panegirički je uzveličao Justinijana I. Velikoga i njegovu građevnu djelatnost. Potpuno su oprječni po stavu Neobjavljeni spisi (Ἀνέϰδοτα), poznati i kao Tajna povijest (latinski Historia arcana), nastali 550. ili 558–559. Taj oštri pamflet, izrađen na temelju dvorskih priča, usmjeren je u prvome redu protiv Justinijana I. i Teodore, ali i protiv Belizara i njegove supruge Antonine. Njime je iskazao neraspoloženje bizantske aristokracije prema Justinijanovoj politici.
