Puljić, Vinko, vrhbosanski nadbiskup i kardinal (Priječani kraj Banje Luke, BiH, 8. IX. 1945). U Đakovu je 1970. završio studij teologije i bio zaređen za svećenika. Potom je pastoralno djelovao u Banjoj Luci, Sasini i Ravskoj, od 1978. bio duhovnik sjemeništaraca u Zadru, od 1988. župnik u Bosanskoj Gradiški i 1990. odgojitelj bogoslova u Sarajevu. Vrhbosanskim nadbiskupom i metropolitom imenovan 1990. i posvećen 1991., a umirovljen 2022. Za rata u BiH nije napuštao svoju nadbiskupiju, zauzimao se za mir i prava progonjenih te promicao vjersku i nacionalnu snošljivost među bosanskim stanovništvom; poruke o tome sabrao je u djelu O stradanjima s nadom (I–II, 1994–97). Dajući moralnu potporu njegovim nastojanjima, papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 1994. Bio je prvi predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine 1995–2002., 2005–10. i 2015–21. Njegovom je zaslugom 2002. ponovno pokrenut Katolički tjednik. Izbor propovijedi i razmatranja donio je u knjigama Križni put (1997), Ne trnite svjetla (2005), Pisma Mariji (2009), Pisma sv. Pavlu (2009) i Korita prošlosti i pritoke sadašnjosti (2016), o sudjelovanju na konklavama pisao je u knjigama Moje prve konklave (2005) i Moje druge konklave u ožujku 2013 (2013), promišljanja o svećeništvu objavio je u knjigama Svećenik u vremenu (2011) i Iz župnikove torbe (2016), a dnevnički pregled života i rada 1990–2016. u djelu Kronika kardinala Vinka Puljića (I–III, 2018).
