punktuacija (srednjovj. lat. punctuatio: označivanje točkama), razmještaj rečeničnih znakova (točka, zarez, točka sa zarezom, dvotočje, upitnik, uskličnik, crtica, spojnica, višetočje, zagrade); znanost o rečeničnim znakovima (→ interpunkcija). U europskoj proznoj tradiciji punktuacija se pojavila kao pedagoška i pisarska uputa za čitanje na glas. S vremenom je prerasla u označivanje sintakse i za čitanje u sebi. Kada je riječ o pjesništvu, pomak od glasne izvedbe do čitanja u sebi ne utječe na njegovo razumijevanje jer zvuk uvelike pridonosi oblikovanju značenja, i to neovisno o tome čita li se u tišini ili na glas. Tijekom XVII. st. sintaktička punktuacija postala je normom proze, a drama i pjesništvo (na temelju svoje izražene zvučne dimenzije) zadržali su određenu fleksibilnost.
