Renouvin [ʀənuv'], Pierre, francuski povjesničar (Pariz, 9. I. 1893 – Pariz, 8. XII. 1974). Na Pariškom sveučilištu 1912. diplomirao je povijest i geografiju. Mobiliziran 1915., bio je časnik u I. svjetskom ratu. Nakon rata bio je gimnazijski profesor u Orléansu (1918–20), voditelj Knjižnice za povijest rata u Vincennesu (1920–22) te predavač (1923–31) i redoviti profesor (1931–64) na Pariškom sveučilištu. Iako je doktorirao 1921. disertacijom pod naslovom Pokrajinske skupštine 1787: podrijetlo, razvoj i ishodi (Les Assemblées provinciales de 1787: origines, développement, résultats), od proučavanja povijesti Francuske revolucije rano se preusmjerio na I. svjetski rat te je napisao neke od najznačajnijih radova prve generacije povjesničara koji su se bavili tim ratom, npr. Izravni uzroci rata: 28. lipanj – 14. kolovoz 1914 (Les Origines immédiates de la guerre: 28 juin – 4 août 1914, 1925), gdje je branio tezu o prevladavajućoj ratnoj odgovornosti Centralnih sila (ipak ističući propuste članica Antante), te Oblici ratne vlasti (Les Formes du gouvernement de guerre, 1925), s naglaskom na djelovanje ratne vlade Georgesa Clemenceaua. Vrhuncem njegova opusa smatra se djelo Europska kriza i Prvi svjetski rat (La Crise européenne et la Grande guerre, 1904–1918, 1934), dokumentarno utemeljena studija o političkim, diplomatskim i vojnim značajkama rata (bez razmatranja društveno-ekonomskih aspekata), poslije dopunjena te višestruko pretiskivana. Premda su ga kritizirali zbog navodne pristranosti (napose u Njemačkoj i među francuskom ljevicom), kao glavni urednik časopisa Revue d’histoire de la guerre mondiale (1923–39) te tajnik pa predsjednik Komisije za objavu francuskih diplomatskih dokumenata iz razdoblja 1871–1914. inzistirao je na sustavnom (neselektivnom) objavljivanju građe i evidentiranju krivotvorina. Kao povjesničar međunarodnih odnosa objavio je i knjige Dalekoistočno pitanje, 1840–1940 (La Question d’Extrême-Orient, 1840-1940, 1946) te Uvod u povijest međunarodnih odnosa (Introduction à l’histoire des relations internationales, 1964., koautor Jean-Baptiste Duroselle), kao glavni urednik ambicioznoga niza Povijest međunarodnih odnosa (Histoire des relations internationales, I–VIII, 1953–58) samostalno je napisao posljednja četiri sveska (o razdoblju 1815–1945), a I. svjetskom ratu vratio se djelom Primirje u Rethondesu: 11. studeni 1918 (L’Armistice de Rethondes: 11 novembre 1918, 1968), o kontekstu završetka rata. Dobitnik odličja Velikoga križa Legije časti, bio je član Akademije moralnih i političkih znanosti od 1946.
