TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Resnais, Alain

Resnais [ʀɛnɛ'], Alain, francuski filmski redatelj (Vannes, 3. VI. 1922Pariz, 1. III. 2014). U Parizu je učio glumu te studirao režiju na visokoj filmskoj školi IDHEC. Od 1947. režirao kratkometražne filmove o slikarima (Van Gogh, 1948., specijalni Oscar; Gaugin, 1950), potom inovativne dokumentarne filmove I kipovi umiru (Les Statues meurent aussi, 1953), koji je kritika kolonijalnoga pristupa afričkoj umjetnosti, Noć i magla (Nuit et le brouillard, 1955), o logoru smrti Auschwitz, Sve pamćenje svijeta (Toute la mémoire du monde, 1956), o pariškoj Nacionalnoj knjižnici. Zaokupljenost vremenom, napose sjećanjima, i procesom filmskog pripovijedanja razvidna je već u tim ranim djelima, a do osobita je izražaja došla u njegovim igranim filmovima Hirošima, ljubavi moja (Hiroshima, mon amour, 1959), o ljubavi Japanca i francuske glumice koja u Hirošimi snima film, te Prošle godine u Marienbadu (L’Année dernière à Marienbad, 1961., Zlatni lav u Veneciji), s protagonistom koji uvjerava junakinju da su se prošle godine sreli i zaljubili. To su vrhunski i paradigmatski primjeri filmskog modernizma, nastali djelomice i u odnosu prema tzv. novomu romanu, te su Resnaisu donijeli status jednog od najinovativnijih filmskih redatelja uopće. Odlikuju ih neskrivena režija (česti tzv. autorski kadrovi), isticanje osjećaja i misli, odnosno subjektivne realnosti likova, potiskivanje priče (koja postaje tek jedno od izražajnih sredstava), miješanje vremenskih razina prošlosti i sadašnjosti te polivalentnost značenja. Takav je postupak Resnais slijedio i u idućim filmovima, u kojima se približio tendenciji političkog filma: Muriel, ili vrijeme povratka (Muriel, ou le temps d’un retour, 1963), Rat je završen (La Guerre est finie, 1966), koji uključuje i vizualizacije budućnosti, Stavisky (1974). Providnost (Providence, 1977), usredotočen na lik staroga književnika, najbliži je, poništavanjem granica realnog i imaginarnoga, filmu Prošle godine u Marienbadu. U posljednjem razdoblju stvaralaštva Resnais sve više naglašava citatne elemente iz filmske tradicije te reference na druge rodove i medije (dokumentarni film, kazalište, strip, popularnu glazbu): Moj ujak iz Amerike (Mon oncle d’Amérique, 1980), Život je roman (La Vie est un roman, 1983), Ljubav do smrti (L’Amour à mort, 1984), Znate pjesmu (On connaît la chanson, 1997).

Citiranje:
Resnais, Alain. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 4. 8. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52532>.