Reuchlin [ri'lin], Johannes, njemački humanist, filolog, helenist i utemeljitelj hebraističkih studija (Pforzheim, 22. II. 1455 – Stuttgart, 30. VI. 1522). Bio profesor u Ingolstadtu i u Tübingenu. Vrstan poznavatelj klasične grčke i hebrejske predaje. Prevodio s grčkoga na latinski, pisao komedije na latinskome (Henno, 1498), objavio hebrejsku gramatiku (De rudimentis Hebraicis, 1506). Predložio drugačiji izgovor grčkoga od onoga koji je zastupao Erazmo Roterdamski. U filozofiji je zastupao neoplatonizam i pitagorizam, koji bi trebali ostvariti zemaljsko blaženstvo kao zalog nebeskoga blaženstva; budući da je ljudsko mišljenje nesavršeno, duh nasuprot razumu podastire neposredno zrenje Boga. Zbog isticanja korisnosti i zanimljivosti Talmuda i Kabale, želeći obraniti hebrejske knjige, bio je 1520. optužen za herezu, a u njegovu su obranu stali njemački i dr. humanisti (npr. J. Dragišić). Reuchlinov sukob, osobito s obraćenim kölnskim Židovom Jakobom Pfeffekornom o vrijednostima židovskih spisa za kršćanski nauk, bio je povod čuvenoj zbirci Pisma mračnjakâ (Epistolae obscurorum virorum) koju je, u obliku satira na stanje u srednjovjekovnoj znanosti, napisala skupina njemačkih humanista (Crotus Rubeanus, U. von Hutten i dr.). Ostala značajnija djela: O čudotvornoj riječi (De verbo mirifico, 1494), O kabalističkom umijeću (De arte cabbalistica, 1517).
