TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Ricardo, David

ilustracija
RICARDO, David

Ricardo [rikα:'dəu], David, britanski ekonomist (London, 18/19. IV. 1772Gatcombe Park, 11. IX. 1823). Burzovni mešetar, zemljoposjednik i član Parlamenta, glavni predstavnik klasične škole političke ekonomije. Stekavši burzovnim poslovima golem imetak, posljednja se dva desetljeća života posvetio znanosti. Veliku pozornost izazvala je njegova prva rasprava Visoka cijena zlatnih poluga kao dokaz obezvrjeđivanja novčanica (The High Price of Bullion, a Proof of Depreciation of the Bank Notes, 1810). U polemici s Th. R. Malthusom objavio je Raspravu o utjecaju niske cijene žita na profit od kapitala (An Essay on the Influence of a Low Price of Corn on the Profits of Stock, 1815). Ricardovo životno djelo O načelima političke ekonomije i oporezivanja (On the Principles of Political Economy and Taxation, 1817) analizira određivanje najamnine, profita i rente. Kao jedinstveno načelo, tim djelom dominira radna teorija vrijednosti po kojoj ekonomsku vrijednost određuje količina utrošenoga rada u proizvodnji proizvoda. Posmrtno su mu objavljena dva značajna rukopisa: Primjedbe na Malthusova Načela političke ekonomije (Notes on Malthus’s Principles of Political Economy) i Apsolutna vrijednost i razmjenska vrijednost (Absolute Value and Exchangeable Value).

U Ricardovim djelima klasični sustav političke ekonomije dobio je svoj najpotpuniji oblik. Njegova je metoda deduktivna, a sustav apstraktan. Glavna mu je zadaća bila osnovne ekonomske kategorije povezati u logičku cjelinu, svesti ih na jedinstveno načelo i zajednički nazivnik. Polazište mu je radno načelo vrijednosti, tj. određivanje robne vrijednosti radnim vremenom, pa na temelju toga kriterija izgrađuje konzistentan teorijski sustav kapitalističkog načina proizvodnje. Premda je kapitalizam smatrao konačnim oblikom društvene proizvodnje, svojim formulacijama odnosa između profita i najamnine i svojom teorijom rente razotkrio je ekonomske suprotnosti među društvenim klasama. Kako je za Ricarda vrijednost jednaka cijeni proizvodnje, on je priznavao samo diferencijalnu rentu kao razliku između opće cijene proizvodnje i individualnih troškova proizvodnje. Njezina veličina ovisi o razlikama u plodnosti zemlje (ili razlikama u proizvodnosti kapitala) te se povećava ako se mora prilaziti sve lošijim zemljištima. Dok će renta neprestano rasti, a s njome i najamnina, zbog sve viših cijena poljoprivrednih proizvoda profit može samo padati. Realna najamnina ostaje stalno oko životnoga minimuma zbog djelovanja Malthusova zakona o porastu stanovništva. Akumulacija kapitala dovodi tako do stacionarnoga stanja u ekonomiji, jer nestaje osnovni motiv akumulacije, profit. Ekonomski napredak tako djeluje različito na rentu, profit i najamninu, pa postoji sukob interesa između zemljovlasnika s jedne strane i radnika i kapitalista s druge strane. U kasnijim izdanjima svojih Načela Ricardo navodi još jedan izvor klasnih suprotnosti, sada između radnika i kapitalista, zbog uvođenja tehničkih inovacija, koje mogu dovesti do nezaposlenosti radnika. Zaslužan je i za razvoj teorije međunarodne trgovine, dokazom da sadržaj međunarodne razmjene dobara ne određuju apsolutni troškovi njihove proizvodnje nego relativni troškovi, što je u teoriji poznato kao načelo komparativnih troškova (ili prednosti). Bio je jedan od najupornijih zagovornika slobodne trgovine.

Citiranje:
Ricardo, David. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 2. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52741>.