romanca (španj. romance < lat. romanicē: romanskim /pučkim/ jezikom). 1. U srednjovjekovnoj Španjolskoj, naziv za popularnu književnost na romanskim jezicima za razliku od religiozne i učene književnosti na latinskom jeziku. Od XV. st. pojam se počeo odnositi na posebnu pjesničku vrstu pučkoga podrijetla. Mnoge su romance, osobito one najranije sačuvane, anonimne. U XVI. st. pojavili su se prvi zbornici romanca (romancero). Romanca je najčešća pjesnička forma španjolskoga pjesništva, spjevana ili napisana u osmercima koji se, najčešće samo u parnim pozicijama, povezuju asonancama. Poznate su međutim i romance koje variraju tu osnovnu formu. Tako se u romance doble posebnom asonancom povezuju i neparni stihovi, a gdjekad romance imaju i refren. Tematika je uglavnom ljubavna, iako su ranije romance izborom teme odgovarale starofrancuskim chansons de geste. Forma je preuzeta u mnogim europskim književnostima. U XX. st. umjetničku romancu iznova je popularizirao F. García Lorca. U hrvatskoj književnosti poznate su romance A. Harambašića i S. S. Kranjčevića.
2. U glazbi, osobito od XVIII. st. nadalje, vokalne skladbe ili stavci kojima se izražavalo romantične ugođaje ili lirske odlomke baladnoga tipa (uglazbljenja ljubavnog ili galantnoga karaktera). Potkraj XVIII. i tijekom XIX. st. uvriježilo se uvrštavati romance kao dijelove glazbeno-scenskih djela (Singspiel, opera i dr.). Od druge polovice XVIII. st. romanca se rabi i u instrumentalnoj glazbi kao spori stavak, osobito u simfonijama, sonatama, glasovirskim skladbama i koncertima (npr. G. B. Viotti, W. A. Mozart, L. van Beethoven, F. Chopin, R. Schumann i dr.).
