TRAŽI DALJE:
STRUKE:

S

ilustracija
S, razvoj slova: 1. protooblik starosemitskoga sin u sinajskom pismu, 2. feničko (starosemitsko) sin, 3. hebrejsko šin, 4. stara grčka sigma, 5. klasična grčka sigma, 6. s u etrurskom pismu, 7. s u oskijskom pismu, 8. s u sikulskom pismu, 9. gotičko s

S. 1. Osamnaesto slovo klasične latinične abecede, a dvadeset i četvrto hrvatske, silabičkoga imena es, za bezvučni dentalni spirant, piskavi suglasnik (sonant). Najstarije slikovno podrijetlo toga slova ne može se pouzdanije rekonstruirati. U sinajskome pismu, alfabetskoj inačici egipatskih hijeroglifa, po svojem je vodoravnom položaju, dvostrukoj strukturi i otvorenosti prema gore nalik na grčko slovo omega. Najstariji semitski oblik toga slova nosit će ime sin (vjerojatno pojmovnoga značenja: zub), označavat će bliske glasove /s/ i /š/, i imati oblik oštro ispisanoga »dvostrukoga v«. Istu će usmjerenost zadržati i slovo šin u hebrejskom pismu, premda s ravnom linijom na dnu slova. Okomit položaj sin je zauzeo u najstarijim inačicama grčkoga pisma, dokinuvši četvrtu slovnu liniju. U grčkome se pismu rezervirao za glas /s/. Grčki naziv sigma nastao je, preko aramejskoga simha, prema semitskom slovu samek, iz kojega se razvilo posve drugo grčko slovo: ksi (Ξ). Italički alfabeti preuzeli su staru, trolinijsku grčku sigmu, i to u obje orijentacije, s obzirom na otvorenost gornjega dijela slova (he9_0803.jpg: he9_0804.jpg). Prema sve dominantnijoj inačici u kojoj se gornji dio slova otvara na desno, u latinskoj se abecedi standardizirao zaobljeni oblik S. Kao takav zadržat će se sve do danas u mnogim nacionalnim latiničkim pismima za glasove /s/, /z/, /š/ itd. U rimskoj kurzivnoj majuskuli pojavljuje se vrlo izdužen oblik reducirane zavijenosti: he9_0805.jpg, a takav će se oblik katkada zateći i u srednjovjekovnim inačicama latiničkoga pisma. Minuskulni oblici toga slova uglavnom se ne razlikuju od majuskulnoga standarda. U povijesti hrvatskog pravopisanja slovo s, u standardnoj ili izduženoj inačici, osim glasa /s/, označivalo je i /z/, /š/. Kod kajkavskih pisaca nalazi se nerijetko i »udvostručeno s« njemačkoga podrijetla: he9_0806.jpg. Ćirilično slovo С razvilo se prema grčkoj minuskulnoj inačici slova sigma: ς.

Glas s je u hrvatskom jeziku bezvučni zubni tjesnačnik (dentalni frikativ). Postao je od praslavenskoga *s, a ono pak dolazi od indoeuropskoga *s (npr. hrv. sjesti, starosl. sěsti < indoeur. *sed- »sjesti«, usp. lat. sedēre) i indoeuropskoga *k’ (npr. hrv. deset, starosl. desętь < indoeur. *dek’m, usp. lat. decem); može postati i u spojevima dvaju indoeur. zubnih okluziva, kao u vijest, starosl. věstъ < indoeur. *woyd-to- (lat. vīsus »viđen«), a može biti i obezvučeno zvučno z, npr. u dovesti < *vez-ti, usp. prezent dovezem. Dolazi i u posuđenicama: status (< lat.), stigma (< grč.), salon (< franc.), sat (< tur.), salto (< tal.), stres (< engl.) itd.

2. U mjeriteljstvu, znak (S) za jedinicu simens; znak (s) za jedinicu sekunda.

3. Kemijski simbol (S) za sumpor.

4. U geografiji i na kompasima, oznaka (S) za jug (prema engl. South).

5. U fizici, znak (S) za entropiju; znak (s) za prijeđeni put.

Citiranje:
S. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53850>.