TRAŽI DALJE:
STRUKE:

samostan

samostan, zgrada u kojoj prema pravilima svojega reda žive redovnici ili redovnice. Naziv samostan prijevod je grčske riječi monastḗrion (μοναστήριoν); od XIX. st. u Katoličkoj crkvi upotrebljava se umjesto starih sinonimnih naziva manastir (namastir), klaustar (ili kloštar), konvenat, koludrište, stanište. – U IV. st. monaštvo se proširilo na Zapad; tip monaških nastamba, odnosno kasnijih istočnih manastira, utjecao je na arhitektonsku shemu samostana na Zapadu. Izgradnja većih samostana uzela je maha tek osnutkom benediktinskoga reda (Monte Cassino, utemeljen 529). Prema Pravilu sv. Benedikta redovnici su se uzdržavali manualnim radom, zavjetovali su se na boravak u istom samostanu do smrti. Samostani-opatije bili su građeni daleko od naselja, prema tradicionalnom arhitektonskome planu u zatvorenom četverokutu. Jezgru samostanskoga kompleksa činila je crkva, s njom povezane zgrade zatvarale su pravokutno dvorište s trijemovima (klaustar, kloštar) i sa zdencem (cisternom) u sredini. Uz crkvu su bile kapele, oratoriji, riznica, arhiv, skriptorij, knjižnica, škola. Samostan je redovito imao zbornicu za održavanje kapitula, blagovaonicu (refektorij), prostoriju za razgovor sa strancima (parlatorij), spavaonicu (dormitorij), spremište odjeće (vestijarij), bolnicu, ljekarnu, prostorije za novake, odnosno novakinje, putnike i goste (ksenodohij), hodočasnike i siromahe. Velike su opatije imale niz gospodarskih zgrada za različite zanate, mlin, staju, pčelinjak, vrt s ljekovitim biljem, voćnjake, vinograde, maslinike, oranice; kompleks je bio opasan zidom i bedemima. Značajniji su europski samostani bili Monte Cassino i Bobbio u Italiji, Tours, Corbie, Cluny, Saint-Victor i Cîteaux u Francuskoj, St. Gallen u Švicarskoj, Fulda, Lorsch i Hirsau u Njemačkoj, Kremsmünster i Klosterneuburg u Austriji. Od VIII. do XI. st. samostani su bili središta europske kulture. Premda im je prva svrha bila širenje kršćanstva, njegovali su i antičku baštinu, latinski jezik i pismenost u školama, glazbu i likovnu umjetnosti, napose u razdoblju romanike (romanički stil naziva se i monaškim). Samostani su tada postali gospodarska središta, trgovi, jezgre novih naselja. Kao središta obnove isticali su se u IX. i X. st. samostani Camaldoli, Vallombrosa i, kao najznačajniji, Cluny. Crkva u Clunyju (tada najveća na svijetu) utjecala je kao prototip na daljnji razvoj romaničke sakralne arhitekture, monumentalne plastike, skulpture i zidnoga slikarstva. Usavršavanju samostanske arhitektonske sheme pridonijeli su cisterciti, koji su u europsku crkvenu arhitekturu unijeli elemente gotičkoga stila. U uvjetima feudalnoga društvenog poretka opati nekih istaknutih samostana dobivali su kraljevski privilegij, po kojem su postali vazalni gospodari sa svjetovnom vlašću nad opatijskim posjedima. Bogaćenje i posvjetovljenje samostana doveli su do krize i potrebe za reformama. Nakon osnutka prosjačkih redova u XIII. st. novi su tipovi samostana bili uvjetovani svrhom tih redova; bili su podizani na grad. periferiji, a uz njih su se nalazile škole, zgrade za karitativne svrhe (bolnice, sirotišta, starački domovi i dr.). Nove tipove samostana stvaraju novi redovi (kartuzijanci, karmelićani, trapisti) koji preferiraju međusobnu izoliranost redovnika i šutnju; umjesto zajedničkih prostorija grade se ćelije za pojedine redovnike. – Viteški redovi (ivanovci, templari i dr.) uz bolnice, hospitale, uključuju u svoj građevinski kompleks utvrde i vojno vježbalište. Nakon Tridentskoga koncila (1545–63) novi su se samostani zidali najčešće na gradskoj periferiji, eksterijerom se nisu isticali među ostalim gradskim fasadama, a crkva (kapela) smještena je bilo uz samostansku zgradu (ili u njoj), bilo unutar samostanskoga kompleksa (dvorište, vrt).

U hrvatskim je krajevima samostana bilo već u kasnoj antici, ali su stradali za avarsko-slavenskih osvajanja. Polovicom IX. st. javljaju se benediktinski samostani, a najviše ih je bilo sagrađeno u XI. i XII. st.: Rižinice (dao ga je podići knez Trpimir 852), Zadar, Krk, Nin, Solin, Osor, Rogovo, Vrana, Rab, Tkon, Otočac, Brač, Mljet. U doba kralja Zvonimira (XI. st.) u njegovoj je državi bilo 15 benediktinskih samostana i 4 kamaldoljanska. Premonstratenzi su imali samostane u Čazmi i Ivaniću; cisterciti u Topuskom, Kutjevu, Zagrebu, Senju, Podborju, Kloštar Ivaniću, Samoboru, Petrovaradinu; templari u Vrani, Senju, Gorama, Dubici, Pakracu, Našicama, Požegi, a njihove su samostane preuzeli (XIV–XVII. st.) ivanovci. Od XIII. st. u hrvatskim krajevima samostane su gradili dominikanci (Zadar, Nin, Dubrovnik, Zagreb, Split, Bihać, itd.) i franjevci (Zadar, Dubrovnik, Zagreb, Kraljeva Sutjeska, Kreševo, Makarska, Sinj, Hvar, Trsat i dr.). I bosanski su krstjani gradili samostane koje su zvali hiže. Pavlini su u Hrvatskoj imali (1244–1786) tridesetak samostana (Remete, Lepoglava, Kamensko, Senj i dr.), koje je ukinuo Josip II. Mnogobrojne samostane podigli su od XVI. st. isusovci (Dubrovnik, Zagreb, Rijeka, Varaždin, Osijek, Požega). Mnogi su samostani tijekom vremena nestali pustošenjem kuge, te osobito ratnim djelovanjima: za provale Mongola u XIII. st., u građanskim ratovima u XIV. st., osmanskim invazijama (XV–XVII. st.), a velik ih je broj ukinula državna vlast (XVIII. i XIX. st.). Neki su stari samostani doživjeli prenamjene, bili su pretvoreni u internate, kaznionice, muzeje i dr. Samostani postoje i u istočnom kršćanstvu (→ manastir), te u drugim religijama, islamu (→ tekija), hinduizmu (→ āśrama), budizmu (→ saṄgha).

Citiranje:
samostan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54332>.