Sarpi [sa'~], Paolo, talijanski teolog i povjesničar (Venecija, 14. VIII. 1552 – Venecija, 14. ili 15. I. 1623). Za redovnika servitskoga reda zaredio se 1566. God. 1574. stekao je u Mantovi akademsku titulu bakalaureata. Doktorirao je 1578. teologiju u Padovi. Bio je provincijal (od 1579) i generalni prokurator servitskoga reda (od 1585). Kada je 1606. sukob između Mletačke Republike i rimske kurije doveo do papinskoga interdikta, Sarpi je u ime Mletačke Republike objavio raspravu u kojoj je osporio pravnu valjanost papina postupka. Zbog utjecaja galikanizma bio je ekskomuniciran, a 1607. teško ranjen u atentatu. U samoj Veneciji uživao je veliku popularnost i godinama živo sudjelovao u političkom životu, osobito svojim zakonodavnim radom. Zbog njegove podrške protestantizmu i planova o zajedničkom nastupanju protestantskih struja protiv Rima, pretpostavlja se da je bio kriptoprotestant. Pripisuje mu se prvi opis optoka krvi te izradba prve karte Mjeseca. Sarpijevo glavno djelo Povijest Tridentskoga koncila (Historia del Concilio tridentino, pod pseudonimom Pietro Soave Polano), u kojem je prikazao političku pozadinu toga sabora, objavio je 1619. u Londonu M. de Dominis. Također je dopunio djelo o povijesti uskoka zadarskoga nadbiskupa M. de Minuccija pod naslovom Dodatak Povijesti uskoka Minuccija Minuccija nadbiskupa zadarskoga (Supplimento dell’Historia degli Vscochi di Minuccio Minucci arciuescouo di Zara, 1617).
