Savonarola [~rɔ:'la], Girolamo, talijanski katolički propovjednik, vjerski i politički reformator (Ferrara, 21. IX. 1452 – Firenca, 23. V. 1498). Dominikanac, nakon zaređenja (1476) i studija teologije u Bologni (1479–82) usavršavao se na bogosloviji u Ferrari, odakle je bio premješten u samostan sv. Marka u Firenci, gdje je propovijedao i tumačio dijelove Svetoga pisma. Nakon putovanja po drugim talijanskim gradovima, na zahtjev Lorenza de’ Medicija vratio se u Firencu 1490. Iduće godine postao je priorom samostana sv. Marka, gdje je kanio uspostaviti strog način života, u skladu s izvornim pravilima dominikanskoga reda. Ishodio je papino odobrenje (1493) da se njegov samostan zajedno s onima u Fiesoleu, Pratu i Pisi odvoji od reda. Od 1485. njegovo se propovjedništvo temeljilo na zahtjevima da se Crkva mora što prije pročistiti i obnoviti. Zbog toga, kao i zbog njegova puritanskoga reformizma te suprotstavljanja humanističkim vrijednostima u kojima je prepoznavao poganske utjecaje, Savonarola se smatra i prethodnikom reformacije. Pošto je 1494. obitelj Medici bila istjerana iz Firence i u gradu uspostavljena republikanska vlast, Savonarolini su sljedbenici plijenili i javno palili knjige, umjetnine, raskošnu odjeću i druge svjetovne predmete. Podupiran masama oduševljenih pristaša, među kojima su bili i Michelangelo, S. Botticelli i hrvatski humanist J. Dragišić, Savonarola je prkosio svim pokušajima Rima da ga privede pokornosti pa je ignorirao i papinu odluku o ekskomunikaciji. Kada se 1496. oglušio o papinu zabranu propovijedanja, u Rimu je protiv njega pokrenut proces te je 1497. bio izopćen iz Crkve. Ne obazirući se na to, sve je žešće napadao papu Aleksandra VI. i rimsku kuriju zbog moralne dekadencije, razvrata i simonije. Nakon promjene političkih prilika, samostan sv. Marka bio je zauzet 1498., a Savonarola zarobljen i podvrgnut mučenju te u crkvenom procesu osuđen na smrt kao heretik. Bio je obješen i potom spaljen zajedno s dvojicom sljedbenika. God. 1558. njegovi su spisi službeno oglašeni pravovjernima. Dominikanski je red 1997. poveo proces za njegovo proglašenje blaženim. Njegove znamenite Propovijedi (Prediche), objavljivane i za njegova života, prožima dubok religiozni osjećaj, polemičan duh i proročki, apokaliptičan ton, a Pisma (Lettere) objavljena su tek u XX. stoljeću. U nabožne spise pripadaju Pobožna i korisna rasprava o poniznosti (Tractato diuoto e utile della humilita, 1491), Rasprava o ljubavi Isusa Krista (Tractato dello amore di Iesu Christo, 1492) i O jednostavnosti kršćanskoga života (Della simplicità della vita Christiana, 1495). Političke ideje o spoju teokracije i republikanstva izložio je u Raspravi o upravljanju i vladanju Firencom (Tractato circa el reggimento e gouerno della Citta di Firenze, oko 1495).
