Schiller, Friedrich

ilustracija
SCHILLER, Friedrich

Schiller [ši'ləɹ], Friedrich, njemački dramatičar, teoretičar umjetnosti i povjesničar (Marbach na Neckaru, 10. XI. 1759Weimar, 9. V. 1805). Polazio je latinsku školu u Ludwigsburgu, a zatim vojnu akademiju u Stuttgartu, gdje je neko vrijeme studirao pravo, a poslije medicinu te je služio kao vojni liječnik. Nezadovoljan službom jer nije mogao podnijeti vojnu stegu koja je u njem budila duboku potrebu za slobodom, sklonio se u Mannheim, gdje je premijera njegova dramskoga prvijenca Razbojnici (Die Räuber) 1782. doživjela nečuven uspjeh. Slijedile su godine lutanja i učenja. Boravio je u Leipzigu, Dresdenu i Weimaru. Od 1790. do kraja stoljeća manje se bavio književnim radom jer ga je Sveučilište u Jeni imenovalo izvanrednim profesorom povijesti; pozornost je izazvao nastupnim predavanjem 1789. Što je i zbog čega se proučava opća povijest (Was heißt und zu welchem Ende studiert man Universalgeschichte). Od 1799. ponovno je živio u Weimaru, gdje je umro od tuberkuloze pluća. – Kod Schillera se već u početku – pod utjecajem J. W. Goethea, W. Shakespearea, J.-J. Rousseaua, G. E. Lessinga i I. Kanta, ali ponajprije zbog specifičnosti njegova vlastita života i zapreka na koje je nailazio – javlja koncepcija o svijetu kao poprištu neprestane borbe suprotnosti, dobra i zla, strasti i dužnosti, individualne težnje i društvene ograničenosti, uvjetovanih vezom i oprjekom između nagonske životinjske i duhovne naravi. Temeljna je težnja ljudskoga života sloboda (kako unutarnja tako i vanjska) i s njom povezana borba protiv svake tiranije, o čem rječito govore njegove drame (Razbojnici; Don Carlos, 1787; Wilhelm Tell, 1804). Polazeći u svojem pogledu na svijet od Kantovih etičkih i estetičkih radova te Herderovih povijesnih istraživanja, Schiller je ostvario vlastitu duhovnu sintezu, u kojoj središnje mjesto zauzima misao o općem antropološkom značenju umjetnosti i ljudske potrebe za igrom, dakle nepragmatičke djelatnosti. Glavna teorijska rasprava u tom je pogledu O estetskom odgoju čovjekovu (Über die ästhetische Erziehung des Menschen, 1795). Bitne čimbenike toga nazora sadrže njegove filozofske pjesme, primjerice Ideal i život (Das Ideal und das Leben, 1795). Schillerovu liriku odlikuje posebna patetika (kao izraz suprotnosti i sukoba između beskrajnoga i bezuvjetnoga, prolaznoga i vječnoga, nužnosti i slobode), a ponajviše borba protiv silništva. Slična se obilježja, potpomognuta živom, slikovitom naracijom, nalaze i u baladama (Rukavica – Der Handschuh, 1797; Polikratov prsten – Der Ring des Polykrates, 1798., i dr.). Međutim, Schiller nije izvoran lirik jer on uglavnom u obliku pjesama predočava svoja filozofska razmišljanja i uvjerenja, što najbolje pokazuje visoka retorika njegovih pjesama kao što su Bogovi Grčke (Die Götter Griechenlands, 1788) i Umjetnici (Die Künstler, 1789) te glasovita poema Pjesma o zvonu (Das Lied von der Glocke, 1798). U svojim klasičnim dramama sa shakespeareovskim tipom stiha, snagom dramskih oprjeka i dojmljivošću jezika postiže punu mjeru teatarske prezentacije i psihološke snage. Kod Schillera su iznimne, jake osobe nositelji načela slobode, pa i onda kada je to načelo utjelovljeno u cijelom narodu, npr. u drami Wilhelm Tell, posvećenoj slobodoljubivim švicarskim gorštacima. Općenito, autorove tragične situacije proizlaze iz sukoba između fizičke nužde (stjecaja prisilnih okolnosti) i moralne slobode (čovjekove volje, osjećaja razlike između dobra i zla, dileme između ljubavi i dužnosti). Nastojeći povezati i pomiriti Kantov »idealizam uma« i Goetheov »idealizam prirode«, Schiller u svojoj filozofiji svijeta koncentrira osnovni problem misli i čina oko odnosa između velikih kategorija dobroga, istinskoga i lijepoga na jednoj strani, te nužnosti i ograničenosti individualnoga života na drugoj strani. Sloboda i ljepota središte su njegova filozofskog rada. Dok je smisao i ostvarenje slobode utjelovio u dramama, naravi umjetničkog izraza posvećuje i neka djela teorijske naravi koja su po svojem stilu više eseji negoli znanstvene rasprave, npr. O naivnom i sentimentalnom pjesništvu (Über naive und sentimentalische Dichtung, 1795–96). Ljepota, koja omogućuje potpunost čovještva, zahvaća svojom egzistencijom u osjetilnu narav i u svijet uma, u kojem osjetilno postaje nadosjetilno – izraz ideje. Povezujući estetiku s poviješću filozofije, razmotrivši različite umjetničke oblike i smjerove, nastojao je ostvariti sintezu bitnih momenata antike i pokreta Sturm und Drang, a u zamisli sklada svijeta ideje i svijeta zbilje. U svojim povijesnim djelima posebnu je pozornost posvetio revolucionarnim događajima. U studijama Povijest odvajanja ujedinjene Nizozemske od španjolske vlasti (Geschichte des Abfalls der vereinigten Niederlande von der Spanischen Regierung, 1788) i Povijest Tridesetogodišnjega rata (Geschichte des Dreißigjährigen Kriegs, I–III, 1790–93) pokazuje osobnu koncepciju povijesti i snagu predodžbenog iskaza. Drugovanje s Goetheom, u posljednjem desetljeću Schillerova života, snažno je utjecalo na produbljivanje njegove misaonosti; njihova je suradnja bila u znaku oštre polemike protiv duhovnoga mrtvila, a zauzimali su se za humanističku prosvijetljenost, bilo u svakodnevnim postupcima ili u književnosti. Već za njegova života, a pogotovu nakon smrti, imao je mnoge štovatelje i sljedbenike, ali i oštre kritičare. Pa ipak njemu – u smislu sinteze klasičnoga i romantičnoga načela – duguju mnogi istaknuti pisci, npr. V. Hugo, Th. Carlyle, A. Manzoni, F. M. Dostojevski, a njegov je slobodarski duh djelovao i na hrvatske romantičare. Svojim filozofskim djelom utjecao je na Hegela, J. Ch. F. Hölderlina, Novalisa, F. Schlegela te naT. Manna, G. Lukácsa i H. Marcusea. Ostala reprezentativna dramska djela: Kabala i ljubav (Kabale und Liebe, 1784), trilogija Wallenstein (1800), Maria Stuart (1801), Djevica Orleanska (Die Jungfrau von Orleans, 1802).

Citiranje:
Schiller, Friedrich. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 3. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54879>.