Schopenhauer, Arthur

ilustracija
SCHOPENHAUER, Arthur
ilustracija1ilustracija2

Schopenhauer [šo:'pənhauəɹ], Arthur, njemački filozof (Danzig, danas Gdańsk, 22. II. 1788Frankfurt na Majni, 21. IX. 1860). Filozofiju i prirodne znanosti studirao u Berlinu i Göttingenu, doktorirao 1813. u Jeni disertacijom O četverostrukom korijenu načela dovoljnoga razloga (Über die vierfache Wurzel des Satzes vom zureichenden Grunde, 1813), prihvaćajući od dvanaest Kantovih kategorija samo kauzalitet. Od 1820. bio privatni docent na berlinskom Sveučilištu, ali je ubrzo zbog nesuglasica s Hegelom prestao predavati. Od 1832. živio u Frankfurtu, gdje je bio privatni učitelj. Oštro se suprotstavljajući postkantovskim filozofima, Schopenhauer je tvrdio da su oni iskrivili Kantov filozofski nauk; pritom je posebno napadao neke Hegelove teze. U svojem najznačajnijem djelu Svijet kao volja i predodžba (Die Welt als Wille und Vorstellung, 1819), koje je nadopunio 1844., postavio je kao temelj svoje filozofije subjektivnoidealističku tezu svijeta kao subjektivne ljudske predodžbe. U nastojanju da filozofiju vrati na »izvorne probleme« koje je inaugurirao Kant, od toga je filozofa preuzeo razliku između fenomenalnoga i noumenalnoga ostajući pri stvari po sebi, koju je odredio kao volju. Volja je jedinstvena, nepromjenljiva, onkraj vremena i prostora, bezrazložna i bezumna i nikad ne može biti zadovoljena. Zato je ovaj svijet kao objektivacija metafizičke nadindividualne volje »najgori od svih mogućih svjetova«, a život pod diktatom te volje obilježen je neizbježnim doživljajem patnje. U takvoj filozofiji ekstremnoga pesimizma, volju privremeno može umiriti umjetnost, napose glazba kao najviša među umjetnostima i utjelovljenje apstraktnih formi osjećaja, koja na kratko oslobađa duh od služenja volji; pritom se pojedinac boli može osloboditi umjetničkom kontemplacijom, odn. prepuštanjem bezinteresnomu doživljaju umjetnosti u kojem čovjek zaboravlja sebe. Na isti način u etičkom smislu volju umiruju askeza (kojom Schopenhauer korespondira s budizmom) i sućut prema beskrajnim ljudskim patnjama kao jedina istinska etička kategorija. Pisac raskošna i pronicava stila što ga odlikuju i sugestivne slike, priznanja je počeo stjecati tek nakon izlaska svojih Parerga i paralipomena (Parerga und Paralipomena, I–II, 1851), zbirke kraćih ogleda i aforizama iz filozofije povijesti, teorije književnosti, parapsihologije, praktične etike, pedagogije i dr., da bi potom svojim voluntarizmom i iracionalizmom znatno utjecao na mnogobrojne pravce mišljenja, ali i osobito na književnost i glazbu. Ostala značajnija djela: O vidu i bojama (Über das Sehen und die Farben, 1816), O volji u prirodi (Über den Willen in der Natur, 1836), Dva temeljna problema etike (Die beiden Grundprobleme der Ethik, 1841).

Citiranje:
Schopenhauer, Arthur. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 24. 7. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54965>.