struka(e):
Schuchardt, Hugo
njemački romanist i jezikoslovac
Rođen(a): Gotha, 4. II. 1842.
Umr(la)o: Graz, 21. IV. 1927.

Schuchardt [šu'xart], Hugo, njemački romanist i jezikoslovac (Gotha, 4. II. 1842Graz, 21. IV. 1927). Studirao filologiju u Jeni i Bonnu. God. 1870. habilitirao se u Leipzigu romanističkom temom. Od 1872. do 1876. predavao je u Halleu, a od 1876. do 1900. u Grazu. Kritizirao je mladogramatičarsko shvaćanje jezika (O glasovnim zakonima: protiv mladogramatičara – Über die Lautgesetze: gegen die Junggrammatiker, 1885). U svoje studije o podrijetlu jezika uključio je kulturnopovijesne i socijalnopsihol. čimbenike (Podrijetlo jezika – Sprachursprung, I–III, 1919–20) te jezičnu mijenu, zbog čega se danas smatra jednim od preteča suvremenoga dodirnog jezikoslovlja (Slavensko-njemački i slavensko-talijanski – Slawo-Deutsches und Slawo-Italienisches, 1884) i kreolistike (Kreolske studije – Kreolische Studien, I–IX, 1882–91). Za razliku od nekih svojih suvremenika koji su smatrali da nema miješanih jezika, Schuchardt je isticao da uopće nema jezika koji bi bio posve nemiješan. Njegova kraća studija Povodom volapüka (Auf Anlass des Volapüks, 1888) jedan je od prvih lingvističkih radova iz područja znanosti o planskim jezicima. Ostala značajnija djela: Vokalizam vulgarnog latinskog (Der Vokalismus des Vulgärlateins, I–III, 1866–68), Romanske etimologije (Romanische Etymologien, I–II, 1898–99) i Iberska deklinacija (Die iberische Deklination, 1907).

Citiranje:

Schuchardt, Hugo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/schuchardt-hugo>.