Schumann [šu:'man], Robert, njemački skladatelj i glazbeni kritičar (Zwickau, 8. VI. 1810 – Endenich kraj Bonna, 29. VII. 1856). Studirao je pravo, no zapravo se dvoumio između književničkog i glazbeničkoga poziva. Odlučivši se postati pijanistom, uzimao je poduku kod glasovitoga glasovirskog pedagoga iz Leipziga, Friedricha Wiecka, čijom se kćeri, uglednom pijanisticom Clarom, unatoč protivljenju njezina oca, 1840. i oženio. Zbog ozljede prsta opredijelio se ipak za skladateljsku karijeru, a također je osnovao (1834) i deset godina uređivao Novi časopis za glazbu (Neue Zeitschrift für Musik), u kojem je kritizirao površnost onodobnoga njemačkog glazbenog života te promicao ideale njemačke romantičke glazbe kao što su utemeljenost u glazbenoj tradiciji, prožimanje različitih umjetničkih grana te jedinstvo umjetnosti i života. Potom je u kraćim razdobljima preuzimao različite profesorske i dirigentske dužnosti, no zbog uznapredovale duševne bolesti, čiji su se prvi simptomi, sklonost depresiji, pojavili već u mladosti, posljednje je dvije godine života proveo u psihijatrijskoj ustanovi, gdje je i umro.
Velik utjecaj na Schumanna imao je doživljaj romantičke književnosti, s ekscentričnim i maštovitim svijetom koje se identificirao (npr. putem svoja dva kritičarska lica kao alter ega, impulzivnoga Florestana i povučenog Eusebiusa, koje prepoznajemo kako u skladbama, tako i u kritičkim napisima) te iz njega crpio izravno nadahnuće. Model cikličke organizacije lirski intoniranih glasovirskih minijatura asocijativnim slijedom, a na temelju zajedničke »poetičke« ideje koja često izvire iz subjektivnih doživljaja samoga skladatelja, izgradio je u ciklusu Leptiri (Papillons, 1829–32), a nastavio u glasovirskim ciklusima, Karneval (Carnaval, 1834–35), Dječji prizori (Kinderszenen, 1838) i Kreisleriana (1838), te u mnogobrojnim ciklusima solo pjesama. Pošto je u ranim glasovirskim djelima i Liedu pružio svoj najizvorniji skladateljski doprinos, Schumann je tek 1840-ih počeo sustavno komponirati »klasičnije« žanrove simfonijske, komorne i oratorijske glazbe, među kojima se posebno izdvajaju četiri simfonije, Koncert za glasovir i orkestar u a-molu (1841–45), Klavirski kvintet u Es-duru (1842) te klavirska trija. Od brojnih glazbenoscenskih planova realizirala se jedino dramski slabija opera Genoveva (1847–49).
Schumann je za života bio utjecajniji kao glazbeni kritičar, odredivši odnos romantizma prema izravnim pretečama L. van Beethovenu i F. Schubertu, te upozorivši na domete suvremenika kao što su F. Chopin, F. Mendelssohn, H. Berlioz i F. Liszt, ali i nasljedovatelja, poput mladoga J. Brahmsa. Na području estetike, unatoč tomu što se nadahnjivao kvalitetnim književnim djelima, nije bio zagovornik programne glazbe. Kristalizacijom tipičnih obilježja romantizma u svojem opusu – poput izvornosti ali i jednostavnosti melodije, ritmičke i harmonijske nestalnosti sloga, postizanja strukturnoga jedinstva slobodnim variranjem i motivsko-tematskom preobrazbom umjesto arhitektonikom forme, te, konačno, istančane izražajnosti, pogodne za dočaravanje najrazličitijih ugođaja – Schumann se ipak i kao skladatelj pokazao jednako utjecajnim za skladateljski razvoj glazbe XIX. stoljeća.
