Shelley, Percy Bysshe

ilustracija
SHELLEY, Percy Bysshe

Shelley [še'li], Percy Bysshe, engleski književnik (Field Place, kraj Horshama, Sussex, 4. VIII. 1792kraj Livorna, 8. VII. 1822). Istaknuti je predstavnik drugoga naraštaja engleskih romantičara. Rođen je u bogatoj plemenitaškoj obitelji koja ga se odrekla kada je bio izbačen sa Sveučilišta u Oxfordu zbog pamfleta Nužnost ateizma (The Necessity of Atheism, 1811), koji je objavio s prijateljem Thomasom Hoggom. Premda oženjen, pobjegao je 1814. u Francusku s Mary (→ shelley, mary wollstonecraft). Izazvavši društveni skandal te pošto mu je odbijeno skrbništvo nad djecom iz prvog braka, trajno se nastanio u Italiji. Utopio se u oluji vraćajući se iz posjeta G. G. Byronu. – Podupirao je ideje Francuske revolucije te pobunu u Grčkoj, kao i njegov prijatelj Byron, što je bilo karakteristično za tadašnje zagovornike liberalnih ideja. No njegov se radikalizam očitovao i u konkretnim akcijama, pa je tako dijelio pamflete o pravima katolika po Irskoj, zbog čega ga je nadzirala britanska tajna policija. Radikalne političke ideje izrazio je i u poemama Kraljica Mab (Queen Mab, 1813) i Maska anarhije (The Masque of Anarchy, 1819., objavljena 1832) i dr.

Prva značajna poema, Alastor ili duh samoće (Alastor; or, The Spirit of Solitude, 1816) prikaz je tragične sudbine iznimna pojedinca u bezidejnom svijetu. Lirska drama Oslobođeni Prometej (Prometheus Unbound, 1920) propituje etičke pretpostavke Miltonova Izgubljenoga raja. Shelley ističe nadmoć Prometeja nad Sotonom, jer za razliku od Sotone, kojega motivira ponos, Prometeja nadahnjuje suosjećanje prema ljudskomu rodu te pjesnik slavi kreativnost kao pobjedu ljudske volje nad silama zla. Tragedija Cenci (The Cenci, 1819., 1821) zasnovana je na slučaju rodoskrvnuća u Rimu u XVI. st. Elegija Adon (Adonais, 1821) izražava tugu zbog smrti prijatelja J. Keatsa, no prerasta u neoplatonističku himnu pjesničkomu stvaralaštvu. Slična je neoplatonističkoga nadahnuća i spjev Epipsychidion (1821) te lirska pjesma Oda zapadnomu vjetru (Ode to the West Wind, 1820), u kojoj slavi silu, istodobno kreativnu i razornu, koja donosi pozitivnu mijenu. Pjesma Nebeskoj ševi (To a Skylark, 1820) posljednja je od pjesama u kojima je Shelley promišljao odnos pjesnika i prirode kao izvorišta nadahnuća: ševa je već izvan domašaja ljudskih čula. U tim je djelima ostvario izraz u kojem se isprepleću spekulativna refleksija i snažne kozmičke slike. No već pjesmom Ozymandius (1818), opisujući ruševine monumentalne građevine posvećene Ramsesu II., otvorio je temu odnosa moći i vremena, umjetnosti i prolaznosti te se otkrio kao pjesnik krajnje kontrolirane, ali napregnute lapidarnosti. Značajan je i njegov esejistički opus posvećen umjetnosti, posebice Obrana pjesništva (The Defence of Poetry, 1821), u kojoj imaginaciji pripisuje svojstvo čimbenika moralnoga dobra. Pjesničke slike, istaknuo je Shelley, metafore su stanja ljudskoga duha, kao kod Dantea ili Shakespearea. Iako neki kritičari smatraju njegov stil retoričkim i sentimentalnim, snaga pjesničke vizije i sretan spoj romantičarskoga zanosa i intelektualnoga skepticizma čine ga jednim od najvećih pjesnika engleskoga jezika. Nastavljajući se na kulturu imaginacije kao temeljne odrednice pjesničke spoznaje svijeta koji je njegovao prvi naraštaj engleskih romantičara, Shelleyevo pjesništvo zaokupljeno je težnjom pjesnika da prevlada svoju osuđenost na vječnu osamljenost u svijetu i postigne kreativnu sintezu ljepote i moralne dobrote. Znatno je utjecao na pjesnike na prijelazu XIX. u XX. st. (R. Browning, A. C. Swinburne, W. B. Yeats, Th. Hardy). Ispred je svojega doba njegova fascinacija znanošću: njegove mitološke drame obiluju slikama svemirskih putovanja, leta i tehnološkog razvoja.

Citiranje:
Shelley, Percy Bysshe. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 2. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=55694>.