Shinoda [ši~] Masahiro, japanski filmski redatelj (Gifu, 9. III. 1931 – 25. III. 2025). Studirao je književnost i dramu na Sveučilištu Waseda u Tokyju. Na filmu od 1953. kao asistent režije (Y. Ozu, K. Mizoguchi), režira od 1960. postavši jedan od prvaka japanskoga novog vala (npr. Moje lice crveni se u sumrak – Yūhi ni akai ore no kao, 1961). Najveće je uspjehe postigao stiliziranim igranim filmovima, oslonjenima o tradicije bunrakua i kabukija, radnje smještene u prošlost, u kojima je estetizirana vizija destrukcije i degradacije protagonista okvir društvene kritike, često s aluzijama na suvremenost: Blijedi cvijet (Kawaita hana, 1964), Ubojstvo (Ansatsu, 1964), S ljepotom i tugom (Utsukushisa to kanashimi to, 1965), prema romanu Yasunarija Kawabate, Dvostruko samoubojstvo kod Amijime (Shinjū ten no Amijima, 1969), prema Chikamatsuu Monzaemonu, Buraikan (1970), Šutnja (Chinmoku, 1971), prema romanu Enda Shūsakua, Himiko (1974), Pod trešnjinim cvjetovima (Sakura no mori no mankai no shita, 1975), Balada o Orinu (Hanare goze Orin, 1977), Demonsko jezero (Yasha-ga-ike, 1979). Od kraja 1970-ih nije više postizao dotadašnje uspjehe, premda kontinuirano režira, zadržavši izrazito stiliziranu i artificijelnu estetiku; pozornost su privukli sentimentalni, biografski filmovi MacArthurova djeca (Setouchi shōnen yakyū-dan, 1984) i Dani djetinjstva (Shōnen jidai, 1990). Za film Kopljanik Gonza (Yari no Gonza, 1986), još jednu adaptaciju Chikamatsua Monzaemona, primio je Srebrnog medvjeda na berlinskom festivalu. Posljednji film, biografski Špijun Sorge (Supai Zoruge), režirao je 2003.
