TRAŽI DALJE:
STRUKE:

skaska

skaska (ruski skazka: priča, bajka), naziv za pripovjedni oblik, koji se u ruskoj sredini udomaćio u XVII. st., do kada je uobičajeniji bio naziv basn’ ili bajka. Najprije je bila usmenoknjiž. vrsta o fantastičnim događajima, srodna mitu, potom biva obilježena svjetovnim sadržajem, a u razdoblju romantizma postaje i pisanom knjiž. vrstom. Građena je prema fabularnim klišejima, a završava didaktičnom ili šaljivom porukom. Najčešće su svakidašnja (bytovaja) i čarobna (volšebnaja) skaska, potom skaska o životinjama i satirična bajka. Najpopularnije su Ivaška i vještica (Ivaška i ved’ma), Čarobni prsten (Volšebnoe kol’co), Car’ Saltan, Morozko i Bezručka te one o Babi Jagi, Ivanu-careviću, Kosturu Besmrtnom, Vasilisi Prekrasnoj i dr. U XII. st. bile su u crkv. spisima nepoželjno štivo, a od XVI. st. bile su popularne na carskome dvoru, u bogatijim kućama i posebice među seoskim stanovništvom. Prvu zbirku objavio je 1766. M. D. Čulkov (Podrugljivac, ili slavenske bajke – Peresmešnik, ili slavjanskie skazki). Oslanjajući se na tradiciju bajke ili na njezine modificirane verzije, pisali su ju mnogi rus. pisci: V. A. Žukovski, A. S. Puškin, M. J. Ljermontov, V. I. Dalj, K. I. Čukovski, V. M. Garšin, J. K. Oleša, J. Lj. Švarc, A. N. Tolstoj i dr. Satiričku bajku razvio je M. J. Saltikov. Skaska je osobit predmet zanimanja rus. znanosti o književnosti: mitološke (A. N. Afanasjev, A. A. Potebnja), komparativne (A. N. Veselovski) i morfološke teorije (V. J. Propp).

Citiranje:
skaska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 21. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56395>.