Skelton [ske'ltən], John, engleski pjesnik (Norfolk, oko 1460 – London, 21. VI. 1529). Studirao u Oxfordu, Louvainu i Cambridgeu te stekao akademski stupanj (poeta laureatus) kao istaknuti student retorike. Zbog toga je, kao i zbog vrsna prevođenja s grčkoga i latinskoga, bio imenovan dvorskim pjesnikom Henrika VII., a poslije i učiteljem njegova sina. Zaredio se (1498) te djelovao kao župnik u Norfolku. Henrik VIII. dodijelio mu je (1512) položaj svojega savjetnika (orator regius, lat.: kraljev govornik). Djelovao je na pragu engleske renesanse: kritična, satirična i živa duha, o pokvarenosti dvorana napisao je satiru Dvorski dari (Bowge of Courte, oko 1499). U lirskoj pjesmi Filip vrabac (Phyllyp Sparowe, oko 1509), lamentaciji o uginulome ljubimcu, prikriveno je izrugivanje liturgijskomu obredu za umrle. Napisao je alegorijsku dramu, blisku političkoj satiri, Veličanstvenost (Magnyfycence, 1516). Autor je i nekoliko satira protiv moćnoga kardinala Th. Wolseya, no povukao se i počeo pisati alegorijske pjesme koje je potom posvetio tomu kardinalu. Značajan je kao začetnik po njem nazvanoga stiha (skeltonski stih: rimovani stihovi s dva naglaska i s nepravilnim brojem slogova). Pao je u zaborav već u XVI. st., a zanimanje za njegovo djelo oživljeno je u XX. st.
