Sorokin [saro'k’in], Vladimir Georgijevič (Georgievič), ruski pisac i konceptualni umjetnik (Bikovo, Moskovska oblast, 7. VIII. 1955). Osim proze, piše poeziju, drame i filmske scenarije (filmovi Moskva, 2000; Kopejka, 2002). Kao konceptualist propituje granice izričaja različitih oblika umjetnosti služeći se intermedijalnim i transmedijalnim spajanjem naizgled nespojivih predmeta ruske svakidašnjice kako bi ostvario provokaciju. Ponajprije talentiran stilist, a tek zatim vješt pripovjedač, svojim djelima imitacijama dokazuje da suvremena umjetnost, izgubivši nepovratno auru autentičnoga, neprestano obrađuje kanonizirane književne i kulturne pojave. Česte su teme nasilje, nekrofilija i pedofilija, čime je obilježen roman Plavo salo (Goluboe salo, 1999). Sorokin izražava nemir ruske književnosti nakon raspada sovjetske ideologije. God. 1972. objavio je prvu pjesmu; u pariškome časopisu A-Ja prvu zbirku kratkih priča. Inozemstvo je prihvatilo i romane Red (Očered’, 1985), Srca četvorice (Serdca četyrëh, 1994), Trideset Marininih ljubavi (Tridcat’ ljubov’ Mariny, 1995) te pripovijest Mjesec dana u Dachauu (Mesjac v Dahau, 1994). U domovini objavljuje od 1992.
