struka(e):

spahija (tur. sipahi < perz. sipāhī: vojnik, od sipāh: vojska), pripadnik lenskoga konjaništva u klasičnom razdoblju povijesti Osmanskoga Carstva. Spahije su od države dobivali vojna lena, timare, spahiluke (posjedi s godišnjim prihodom od 1000 do 20 000 akči) ili zeamete (posjed s prihodom od 20 000 do 100 000 akči) i bili su obvezni na poziv ići u rat na konju s opremom, sami ili poslati zamjenika; na svakih 3000 akči prihoda s timara i 5000 akči sa zeameta iznad propisanoga minimuma, spahija je vodio po jednoga potpuno opremljenoga konjanika. Ako se ne bi odazvao pozivu, gubio bi posjed koji nije dobivao u trajno vlasništvo niti ga je mogao dati u naslijeđe. Spahije su bili glavnina ejaletske vojske i svi iz jednog sandžaka tvorili su alaj, kojemu je na čelu bio alaj-beg ili miralaj. Početkom XVI. st. Osmansko je Carstvo imalo oko 90 000 spahija. Za rata deseti dio spahija ostajao je kod kuće radi osiguranja mira i poretka, a spahije na bojištu zauzimali su mjesto na krilima vojske. Od kraja XVI. st. njihovi posjedi postali su nasljedni u Bosanskom ejaletu. Ukinuti su 1848. u jeku reforma kojima je uvedena redovita vojska.

Citiranje:

spahija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/spahija>.