Starowolski [~vo'lsk’i], Szymon (Szimon), poljski polihistor (Stara Wola, 1588 – Krakov, 6. IV. 1656). Studirao na Krakovskoj akademiji; odgajatelj velikaških sinova. Putovao u Njemačku, Nizozemsku, Italiju, Francusku, Španjolsku, bio i u Moskvi; zaređen (1639), boravio u Rimu (1652–53). Potkraj života kanonik katedrale na Wawelu (Krakov). Obrazovan u renesansnom duhu i pristaša protureformacije, autor je 60 latinskih i poljskih tekstova iz područja politike, povijesti, teologije i moralistike. Upozoravao je kršćansku Europu na osmansku opasnost (Dvor turskoga cara – Dwór cesarza tureckiego, 1646), pronosio slavu Poljske u inozemstvu (Stotinu poljskih pisaca… – Scriptorum Polonicorum hekatontas…, 1625; O znamenitim sarmatskim govornicima – De claris oratoribus Sarmatiae, 1628), ali i kritizirao poljsko plemstvo (Reformiranje poljskih običaja – Reformacja polskich obyczajów, oko 1650).
