Stjepan I., hrvatski kralj približno od 1030. do 1058. Potomak dinastije Trpimirovića, sin Krešimira III., otac Petra Krešimira IV. i Gojslava II. U Dalmaciji je nastavio politiku svojega oca nastojeći pripojiti tu bizantsku temu Hrvatskomu Kraljevstvu. Za ostvarenje toga cilja pokušao je pridobiti pomoć uglednoga zadarskoga patricijskog roda Madijevaca, čiji su članovi obnašali dužnost prokonzula kao najvišega carskog službenika u temi Dalmaciji. Stjepan je, iskoristivši slabost središnjih bizantskih vlasti nakon smrti cara Bazilija 1025., uspio osvojiti Zadar, ali je već 1050. mletački dužd Dominik Contareno ponovno zauzeo grad. Prema podatcima iz pisma nekoga svećenika wormskomu biskupu Azeku, čini se da je Stjepan oko 1035. surađivao u osnivanju vojnoga saveza s koruškim vojvodom Adalberonom protiv njemačko-rimskoga cara Konrada II. Salijca. Međutim, ustanak je bio razotkriven pa je Adalberon na saboru održanome 1035. bio uklonjen sa svojega položaja. Za vladavine Stjepana I., oko 1040., bila je utemeljena biskupija u Kninu, a ponovno je bila uspostavljena i čast hrvatskoga biskupa (episcopus Chroatensis, 1042) kao sufragana splitskoga nadbiskupa. Unatoč vrlo oskudnomu broju vrela za razdoblje vladavine Stjepana I., može se zaključiti da se radilo o sposobnu vladaru, koji je značajno utjecao na međunarodne odnose u okruženju Hrvatskoga Kraljevstva, nastavio politiku integracije Dalmacije u sastav hrvatske države te radio na daljnjem ustroju Crkve i crkvene hijerarhije na prostoru Hrvatskoga Kraljevstva.
