Stojadinović, Milan

Stojadinović, Milan, srpski političar (Čačak, 4. VIII. 1888Buenos Aires, 24. X. 1961). Nakon studija prava na Beogradskom sveučilištu zaposlio se 1914. kao činovnik u Ministarstvu financija, a od 1919. bio direktor podružnice Engleske banke u Beogradu. Kao član Radikalne stranke bio je zastupnik (1923–29) i ministar financija u nekoliko vlada (1922–26. i 1934), potom suosnivač i predsjednik Jugoslavenske radikalne zajednice te predsjednik vlade (1935–39) i ministar vanjskih poslova. U vanjskoj politici uspostavio je dobre političke i gospodarske odnose s Italijom i Njemačkom, koje su dale jamstvo za teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije, a samim time i potporu protiv teritorijalnih zahtjeva pojedinih država (Austrija, Madžarska) ili političkih skupina (ustaše) koje su htjele njezinu propast. U skladu s tom politikom napustio je Balkanski savez (1937), potpisao s Bugarskom pakt »vječnoga prijateljstva«, a s Italijom gospodarske i političke sporazume, podredivši u konačnici cijelo jugoslavensko gospodarstvo talijanskomu i njemačkomu kapitalu. Na unutrašnjem planu zastupao je jugoslavensku ideologiju koja se temeljila na načelima nacionalnoga jedinstva i državne jedinstvenosti, zbog čega se protivio rješavanju »hrvatskoga pitanja« tako da se Hrvatima prizna politička i nacionalna individualnost unutar Kraljevine Jugoslavije. Zbog toga ga je knez Pavle 4. II. 1939. smijenio. Budući da se i kao oporbeni čelnik protivio politici »Sporazuma« koju je provodila vlada Cvetković–Maček (→ banovina hrvatska), bio je 1940. uhićen te ubrzo predan Britancima koji su ga deportirali na otok Mauritius (1941). Nakon oslobođenja (1948) emigrirao je u Argentinu. Napisao memoare Ni rat ni pakt (1963).

Citiranje:
Stojadinović, Milan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 30. 6. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58206>.