Stojanović, Ljubomir, srpski političar, povjesničar i filolog (Užice, 6. VIII. 1860 – Prag, 3. VI. 1930). Diplomirao na povijesno-filološkom odsjeku beogradske Velike škole (1883), potom se specijalizirao u Beču, Sankt Peterburgu, Berlinu i Leipzigu. Nakon povratka u domovinu radio je kao gimnazijski profesor (1888–91), a kao docent (1891–93) i profesor na Velikoj školi sve do 1899., kada je bio umirovljen pod optužbom da je sudjelovao u pripremi atentata na kralja Milana II. Obrenovića. Godine 1902. bio je suosnivač, potpredsjednik i predsjednik Glavnog odbora Samostalne radikalne stranke (1904–12). Kao član Radikalne i Samostalne radikalne stranke bio je u nekoliko mandata zastupnik (od 1901), ministar prosvjete u nekoliko vlada (1903., 1903–04., 1905., 1909) te predsjednik vlade i ministar unutrašnjih poslova (1905). Godine 1912. napustio je Samostalnu radikalnu stranku i povukao se iz politike, a nakon I. svjetskog rata bio je suosnivač Republikanske demokratske stranke. Od 1896. bio je redoviti član srpske Akademije te njezin dugogodišnji tajnik (1913–23). Izdao je više starih književnih spomenika, među kojima se posebno ističe Miroslavljevo evanđelje (1897). Djela: Stari srpski rodoslovi i letopisi (1927) i Dubrovnik i njegovi susedi (1929).
