Stupica, Bojan, redatelj i scenograf (Ljubljana, 1. VIII. 1910 – Beograd, 22. V. 1970). Diplomirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Ljubljani (1934). Kazališni početci vezani su mu za slovenske pozornice u Ljubljani i Mariboru, na kojima je 1930-ih i 1940-ih dao niz glumačkih (Don Juan u Kamenom gostu A. S. Puškina, Laert u Hamletu W. Shakespearea) i redateljskih ostvarenja (M. Begović, Bez trećega; V. P. Katajev, Kvadratura kruga; A. Strindberg, Gospođica Julija). Nakon rata Stupica je bio jedan od utemeljitelja Jugoslovenskoga dramskoga pozorišta u Beogradu, gdje je ostvario neke od svojih najzapaženijih predstava (M. Držić, Dundo Maroje; I. Cankar, Kralj Betajnove; B. Jonson, Volpone; C. Goldoni, Ribarske svađe; A. P. Čehov, Ujak Vanja) i kojemu je bio ravnatelj 1949–54. Hrvatskoj publici prvi se put predstavio režijom Tolstojeva Živoga leša u Splitu (1933), god. 1940. prvi je put gostovao u zagrebačkom HNK-u (Paul Schurek, Ulični pjevači), a 1941. režirao i Pomahnitaloga roba G. Gianninija. Bio je angažiran u zagrebačkom HNK-u nakon utemeljenja Zagrebačkoga dramskoga kazališta i prelaska B. Gavelle i nekolicine mlađih redatelja u novoosnovani teatar. U kratkom razdoblju 1955–57. Stupica je režirao niz zapaženih predstava i revitalizirao scenu HNK-a te umnogome obilježio zagrebačko kazalište 1950-ih. Među njegove najznačajnije zagrebačke predstave ubraja se niz režija klasičnih i suvremenih inozemnih autora (G. Kaufmann – E. Ferber, Večera u osam, 1955; G. B. Shaw, Sveta Ivana, 1955; H. Wouk, Pobuna na brodu Caine, 1956; J. Anouilh, Colombe, 1956; C. Goldoni, Ribarske svađe, 1956; V. V. Višnjevski, Optimistička tragedija, 1957; B. Brecht, Kavkaski krug kredom, 1957; L. Hellman, Jesenji vrt, 1957), kao i uprizorenje praizvedbe Glorije R. Marinkovića (1955), a posebno se istaknuo dinamičnim i spektakularnim predstavama u kojima je bio angažiran cjelokupni kazališni ansambl. God. 1957. otišao je u Jugoslovensko dramsko pozorište te Narodno pozorište u Beogradu. U zagrebačkom kazalištu ponovno je gostovao 1962. inscenacijama Šume A. N. Ostrovskoga (1962) i Lede M. Krleže (1962), a režirao je i na Splitskome ljetu te u osječkom HNK-u. S uspjehom je gostovao i u inozemstvu (Prag, Beč, Budimpešta, Moskva, Basel, Trst), režirajući među ostalima i djela hrvatskih pisaca M. Držića i M. Krleže. Nametnuvši se kao redatelj istančana smisla za rad s glumcem i za aktualizaciju dramskoga predloška, Stupica je na slovenskim, hrvatskim i srpskim pozornicama ostvario više od stotinu režija. Kao redatelj koji predstavu misli kroz prostor, za većinu svojih predstava osmišljavao je i scenografiju, a povremeno je radio i kostimografska rješenja te prevodio dramska djela. Bavio se i pedagoškim radom: predavao je na kazališnim akademijama u Ljubljani i Beogradu, a za angažmana u HNK-u predavao je i na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Povremeno je glumio i na filmu.
