stvar (latinski res).
1. U filozofiji, ono što je stvoreno, što je proizvedeno od drugoga i što je stoga nesamostalno u svojoj egzistenciji. U najširem smislu stvar je ili proizvedena od Boga ili od čovjeka. U prvom, teologijskom smislu, stvari su sva stvorena bića (stvorenja ili stvorevine), a u filozofijskom smislu stvar je ono što čovjek proizvodi ili u svojemu umu (kao mišljevinu) ili svojom praktičnom djelatnošću (kao predmet koji koristi u ljudske svrhe). Kada čovjek svojom praktičnom djelatnošću od nekoga bića čini stvar (npr. od drveta stolicu), on tada tomu biću oduzima njegovu prirodnu svrhu (da se razvija, daje plod itd.) i daje joj izričito ljudsku svrhu (u ovom slučaju za sjedenje), čime to biće biva ukinuto u svojem prirodnom bitku i postaje mrtva stvar koja služi jedino čovjekovim svrhama. U tom se smislu ljudska praksa i tehnika proizvodnje mogu promatrati kao temeljni način čovjekova postvarenja bića, kojemu je ukinuto svako njegovo bitno svojstvo.
2. U rimskoj pravnoj tradiciji i u suvremenim građanskopravnim sustavima, materijalni dio prirode različit od čovjeka, a služi čovjeku za uporabu, kao i sve drugo što je s tim izjednačeno (entiteti prirodne snage ako su podložni ljudskoj vlasti, idealni dijelovi stvari te neka subjektivna prava, npr. pravo građenja). Od rimskoga prava razlikuju se stvari u prometu (res in commercio), stvari izvan prometa (res extra commercium) i stvari ograničene u prometu. Stvari u prometu su one koje mogu biti objektom svih stvarnih prava, dok stvari izvan prometa nisu sposobne biti objektom stvarnih prava (npr. res communes omnium: opća dobra). Stvari ograničene u prometu su one koje mogu biti objektom samo nekih stvarnih prava. Prema kriteriju svojih prirodnih svojstava, stvari se u građanskopravnim sustavima pripadnima rim. pravnoj tradiciji razvrstavaju na: 1) pokretne stvari (res mobiles) i nepokretne stvari (res immobiles), pri čem su pokretnine one stvari koje mogu mijenjati položaj u prostoru (premještati se) a da se pritom ne uništi njihova bit, dok su nekretnine stvari koje se ne mogu premještati s jednoga mjesta na drugo bez povrede njihove biti, pojedinačno određene kao čestice Zemljine površine kao i sve što je s njima razmjerno trajno povezano na njihovoj površini ili ispod nje (nekretnina); 2) zamjenjive (generičke) (res fungibiles) i nezamjenjive stvari (res non fungibiles), pri čem su zamjenjive one stvari koje se u prometu određuju po vrsti, rodu, broju, mjeri i sl. (npr. žito, vino, šećer, opeke i sl.), tj. jednaka količina istovrsnih stvari jednaka je drugoj količini istovrsnih stvari, dok su nezamjenjive one stvari koje u prometu dolaze kao strogo određena pojedinost (species), individualnost (npr. umjetnička slika, nekretnina). Zamjenjive stvari mogu biti objektom stvarnoga prava ako su dovoljno individualizirane (npr. izdvojena količina nafte, izdvojena količina žita i sl.); 3) potrošne stvari (res consumptibiles) i nepotrošne stvari (res non consumptibiles), pri čem su potrošne one stvari koje se jednokratnom uporabom uništavaju ili im se vidljivo smanjuje supstancija, dok su nepotrošne one stvari koje se prvom normalnom uporabom ne uništavaju niti im se vidljivo smanjuje supstancija; 4) djeljive stvari (res divisibiles) i nedjeljive stvari (res indivisibiles), pri čem su djeljive one stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova tako da im se ne uništi prvotna bit ili im se nerazmjerno ne umanji vrijednost (npr. ploča čokolade), dok su nedjeljive one stvari diobom kojih bi se uništila njihova bit ili bi im se nerazmjerno umanjila vrijednost (npr. živa životinja). Općenito, dijelovi stvari, zajedno s neodvojenim plodovima, svojim prirastom i pripadcima (pertinencijama), čine pripadnosti stvari, koje imaju jednak pravni status kao i sama stvar, pa tko ima stvarno pravo na stvari ima ga i na njezinim pripadcima, ako pravnim poretkom nije određeno drukčije.
