suita (franc. suite, od suivre: slijediti), glazbeno-instrumentalni žanr sastavljen od niza raznovrsnih stavaka, nerijetko plesnoga podrijetla. Korijene ima u srednjovjekovnom i renesansnom kombiniranju srodnih i kontrastnih plesova. Vrhunac je doživjela u razdoblju baroka, kada su se u solističkim, komornim i orkestralnim ciklusima raznolikih naziva (osim suita koristili su se i nazivi partita, sonata da camera, ordre te ouverture), obično po načelu pripadnosti istomu tonalitetu, a katkad i strukturne srodnosti, kombinirali najrazličitiji tipovi stavaka plesnoga, ali i izvanglazbenoga značaja. U solističkoj i komornoj suiti, osobito u njemačkih skladatelja, ustaljuju se stavci allemande (njemački ples), courante (francuski ples), sarabande (španjolski ples) i gigue (engleski ples) u baroknoj dvodijelnoj formi. Taj je model – s tipiziranim umetcima na početku i pretkraj ciklusa – do vrhunca doveo J. S. Bach. U XIX. i XX. st. termin suita uvriježio se za izbor karakterističnih instrumentalnih stavaka iz glazbenoscenskih djela.
