Štúr [štu:r], Lʼudovít, slovački književnik i političar (Uhrovec, 29. X. 1815 – Modra, 12. I. 1856). Središnja osobnost slovačkoga nacionalnoga pokreta i književnoga romantizma. Djelovao je kao estetičar, pjesnik, pedagog i novinar. Školovao se u Bratislavi i Halleu za protestantskoga teologa; od 1837. predavao je češki jezik i književnost na liceju u Bratislavi, 1847. bio je zastupnik u Ugarskom saboru, a 1848. bio je prisiljen napustiti Ugarsku. Iste je godine sazvao sabor narodnih zastupnika koji je formulirao glasovite Zahtjeve slovačkoga naroda. Sudjelovao je (1848) na Slavenskom kongresu u Pragu, gdje je podupro ideju austroslavizma. Potom se zakratko nastanio u Zagrebu, gdje se pridružio ilircima okupljenima oko Slavenskoga juga. Sudjelovao je u praškom ustanku te pokušao organizirati i ustanak Slovaka. Za Bachova apsolutizma napisao djelo Slavenstvo i svijet budućnosti (Das Slawenthum und die Welt der Zukunft, objavljeno 1867. u ruskom prijevodu), u kojem je osudio austroslavizam, a budućnost vidio u sveslavenskoj državi pod vodstvom Rusije. Želeći pokrenuti slovačke novine, sa suradnicima J. M. Hurbanom i M. M. Hodžom prihvatio se zadaće konačnoga rješenja pitanja slovačkoga književnoga jezika. Za temelj književne norme uzeo je srednjoslovačko narječje i fonetski (fonološki) pravopis. Sustav reformiranoga jezika objasnio je 1846. u raspravama Slovačko narječje ili potreba pisanja u tom narječju (Nárečja slovenskuo alebo potreba písaňja v tomto nárečí) i Nauk o slovačkom jeziku (Nauka reči slovenskej). Zauzimao se za slavenstvo u kojem će svi narodi sačuvati svoj identitet. Pokrenuo 1845. Slovenskje národňje novini, s književnim dodatkom Orol tatránski. Kao prva knjiga na novom slovačkom jeziku, objavljeno je 1844. drugo godište Hurbanova almanaha Nitra, u kojem su bili predstavljeni svjetonazor i književni program tzv. Štúrove pjesničke škole.
