tabernakul (lat. tabernaculum).
1. U antičkome Rimu, vojni šator; motrilište s kojega su auguri obavljali auspicije.
2. U katoličkoj crkvenoj arhitekturi, svetohranište, zatvoren ormarić nad središtem oltara, u kojem se čuva euharistijski kruh. U starini se čuvao u privatnim kućama, a poslije u crkvenim pomoćnim prostorijama, uzidan u zidu. Od baroka se redovito stavlja na oltar. Najnoviji propisi o uređenju crkve za bogoslužje predviđaju da se tabernakul postavi na istaknuto mjesto u crkvi, po mogućnosti u posebnu kapelu prikladnu za klanjanje i osobnu molitvu.