Tasso [ta's:o], Torquato, talijanski pjesnik (Sorrento, 11. III. 1544 – Rim, 25. IV. 1595). Kao desetogodišnjak otišao je s prognanim ocem u Rim, zatim u Urbino. Započeo je studirati pravo u Bologni i Padovi; završio studij filozofije (1565). Za studija je započeo pisati ep u oktavama Rinaldo (1562); na poziv kardinala Luigija d’Estea došao je u Ferraru (1565), počeo je raditi na epu s temom Prvoga križarskoga rata i oslobođenja Jeruzalema, te pisao Oglede o pjesničkom umijeću (Discorsi dell’arte poetica, 1587). Bio je u službi ferrarskoga vojvode Alfonsa II. od 1572., kada je započelo njegovo najplodnije književno razdoblje. Nakon poezije i tragedije Galealto kralj Norveške (Galealto re di Norvegia, 1586–87), poslije objavljene pod naslovom Kralj Torrismondo (Re Torrismondo, 1587), te epa Oslobođeni Jeruzalem (Gerusalemme liberata, 1575), pokazao je prve znakove duševne bolesti (pretjerani vjerski zanos, manija proganjanja, napadi agresije, samooptuživanje pred inkvizicijom). Zatvoren je u samostan sv. Franje u Ferrari, odakle je pobjegao sestri u Sorrento. Vratio se u Ferraru na vjenčanje Alfonsa II., no zbog neiskazana poštovanja, javno je istupio protiv vojvode i dvora. Kao duševni bolesnik bio je zatvoren 7 godina tvrđavu sv. Ane. Nastavio je pisati, uglavnom pjesme i pisma svima koji bi ga mogli izbaviti. Time je pridonio nastanku legende, jedne od omiljenih pjesničkih tema sve do XIX. st., o lažnoj pjesnikovoj psihičkoj bolesti, koju je navodno za osvetu izmislio sam Alfonso zbog ljubavi prema njegovoj sestri, Eleonori d’Este. Nakon izlaska iz zatočeništva i lutanja Italijom, nastanio se u Rimu. Iz toga razdoblja potječu njegova manja djela: nedovršeni religiozni spjev Maslinska gora (Monte Oliveto, 1587), Genealogija obitelji Gonzaga (Genealogia di Casa Gonzaga, 1591), spjev Sedam dana stvaranja svijeta (Sette giornate del mondo creato, 1594) i dr. Pred kraj života preradio je Oslobođeni Jeruzalem te objavio Osvojeni Jeruzalem (Gerusalemme conquistata, 1593), koji nije naišao na veći odjek. Posljednje mjesece života proveo je u Vatikanu te umro u samostanu sv. Onofrija. – Tassov književni opus obuhvaća gotovo sve književne vrste. Njegova najvažnija prozna djela, nastajala tijekom vremena, obuhvaćaju 26 Dijaloga (Dialoghi) i oko 1700 pisama, u kojima raspravlja o moralnim i estetskim oblicima dvorskoga života, pokušavajući pomiriti dvije proturječne teze u životu i umjetnosti: hedonističku baštinu renesanse i protureformacijsku moralističku i vjersku cenzuru. Ostavio je oko 2000 prigodnih ljubavnih i vjerskih lirskih pjesama o ženskoj ljepoti, ali i o intimnim tjeskobama i nemirima. Kada je pred kraj života dovršavao dramu Kralj Torrismondo, glavna tema koje se podudara s onom iz epa Rinaldo, problematizirao je sukob strasti i dužnosti. Torrismondova nesreća ne proizlazi, kao kod Tassovih uzora, grčkih dramatičara, iz nepoštivanja moralnih kodeksa, nego iz nemogućnosti uživanja u vlastitoj sreći, pa je tragedija rezultat nezadovoljenih hedonističkih, a ne moralnih zahtjeva. Pastirska igra Aminta (1573) također veliča slobodni hedonizam kroz ljubav Aminte i Silvije u oniričkom i bajkovitom okružju. Gotovo u svim likovima moguće je prepoznati stvarne osobe, no unatoč vedru tonu, prisutna je i melankolija, druga strana autorove hedonističke naravi. Dok se u Aminti senzualnost otvoreno veliča kao neukrotivi i nesputani prirodni instinkt, u Oslobođenom Jeruzalemu zamjenjuje ju strogi moralizam. To njegovo remek-djelo, ep u 20 pjevanja u oktavama, utemeljeno je na potrebi kršćanskog jedinstva. Za Tassa je vjera težnja k Bogu lišena svake sumnje i shvaćena kao krajnji cilj. Likovi su određeni krutim moralnim ograničenjima i neizbježnom sudbinom. Ljubavne priče rijetko imaju sretan kraj i gotovo su uvijek jednostrane, nemoguće ili osuđene na propast. Dva su glavna motiva strast, iz koje najčešće slijedi odricanje, te beznadna borba protiv sudbine. Tako se muslimanski ratnici Argante i Solimano očajnički bore protiv sudbine, premda znaju da je ona već predodređena. Tassov pjesnički sentimentalizam izražen je u opisima idiličnih krajolika i pastoralnoga svijeta, udaljenih od dvorskih prostora, te u opisima bitaka i dvoboja. Ep spaja dvije pjesnikove odlike: lirsku, koja se prepušta sentimentalnim trenutcima, i racionalnu, koja sve pokušava objasniti s pomoću vjerskih, moralnih i retoričkih normi. Tassov su lik i djelo nadahnuli mnoge svjetske književnike, glazbenike i slikare: E. Spensera, J. Miltona, G. G. Byrona, J. W. Goethea, G. Donizettija, G. Leopardija i dr., a od Hrvata I. Gundulića, I. Mažuranića i dr.
